Diler stjeran u pat poziciju. Trojica prijatelja-pijuna. Talentirani klinac koji uspješno izbjegava svaki šah-mat, osim jednog.

Završnu večer konkurentskog programa Pule otvorio je film Mali redatelja i scenarista Antonija Nuića. Svojevrsni nastavak na njegovu priču iz triptiha Seks, piće i krvoproliće (2004.), Nuić se ovim filmom vraća urbanom podzemlju i nasilju, ovaj put s više srca i sa svježim novim zaokretom.

Mali izvana ima finu glazuru kriminalističkog filma, ali u njegovoj srži ipak kuca obiteljska psihološka drama. Od prve scene nas navodi da vjerujemo kako je glavni motor radnje zločin, no njegova tema zapravo pogađa puno bliže kući: koliko bismo daleko otišli da očuvamo obitelj? U slučaju destruktivnog dilera, bivšeg zatvorenika Frenkija Shizofrenkija, jedva da postoji granica koju nije spreman prijeći.

Mali koketira i s heist filmom. Organizacija rođendanskog slavlja aludira na organizaciju pljačke. Frenki poput Oceana skuplja jednog po jednog od svojih šest vrlih suučesnika. Čak se njihova priprema odvija u montažnom kolažu tipičnom za ovaj žanr, samo što se umjesto sklapanja oružja i planova za pljačku banke ta priprema sastoji od cuge, šmrkanja i igranja VR-a.

Montaža je iznimno pametno iskorištena. Tutnjava vlaka odsiječe dogovor prljavog policajca i Frenkija, ključan za razumijevanje središnjeg zločina. Topla svakodnevica Frenkija i Malog se prikazuje ekonomičnim elipsama. Eskalacija napetosti odrezana je naglo poput šamara. Jedan od komičnih vrhova je već spomenuti kolaž, složen od razuzdanih kadrova koji služe kao barem neka protuteža mučnoj napetosti ovog filma. Tek kasnije novčić padne i shvatimo da se iza te komične, lagane sekvence zapravo skriva nešto daleko okrutnije.

Melankolični riffovi gitare stapaju se s ispranom betonskom kulisom, a kamera izvlači maksimum iz urbanog sivila. Tipični zagrebački motivi savršeno se uklapaju u diskurs i atmosferu filma, s Hendrixovim mostom kao lajtmotivom koji se isprepliće kroz film. Ptičji plan rijeke nad mostom je posebno impresivan. Dugi kadrovi kamere koja oca i sina prati po ovakvom krajoliku ostavljaju dojam kao da ih nešto prijeteće prati i sustiže. Ipak, oni nastavljaju ravno naprijed, bez osvrtanja na propast koja im je za petama.

Franjo Dijak i dalje unosi sirovu neuravnoteženost u svoje uloge. Postaje besprijekorno utjelovljenje okorjelog kvartovskog štemera. Izvedba mu je pod naponom, kao da konstantno pleše na rubu agresivnog izljeva i psihičke rastrojenosti u izmaglici droge. Kamera hvata ritam njegovog hoda po ulici, stanu, školi kao da je još uvijek glavni razbijač zatvorskog odjela. Ipak, na trenutke se čovjek zapita koliko puta može izgovoriti „Jebote“ u samo jednoj minuti, na različitim dijelovima iste rečenice.

U kontrastu s nabijenom glumom starijeg Dijaka stoji hladan mir njegovog sina Vite Dijaka. Kemija s Malim je neosporna. U njihovim interakcijama Frenkijeva nježnost i toplina zasja na trenutke dovoljno da zasjeni njegov karakter i katastrofalno loše odluke. Istina, Frenki želi zaštititi sina od edukacije koju je on prošao u zatvoru, želi ga potaknuti da pametnije živi svoj život. Istovremeno, ne može odoljeti ponosu koji osjeća kada vidi kako ga Mali nadmašuje u pucanju i prevarama.

Mali je u središtu filma, ali ipak je u svakom kadru povučen i sa strane. Bezizražajnog lica stoički šuti, čak i kada dobiva vijest koja bi ga trebala skršiti, čak i kad niz kadrova trpi neprekidnu pijanu izvedbu Stublićeve Sjećam se prvog poljupca. Zato je toliko potresno vidjeti ga kada se njegova nepokolebljiva staloženost napokon raspadne. Vito Dijak je u tom moćnom kadru odradio stvarno majstorski posao, bez obzira na to što je još "mali". S potpunim fokusom na njegovo lice, svaki sitni trzaj čini se velikim izražajem nakon cijelog filma njegove staloženosti.

Motiv koji okrunjuje čitav film je sport u kojem Mali rastura – šah. Upravo tako Frenki tretira ostale likove na ploči. Svaku figuru postavlja besprijekorno, prepredeno. Sve ih slaže u savršene pozicije koje bi omogućile njemu i Malome zajednički život. No, baš kao u igri sa sinom, Frenki u stvarnosti previdi baš onu figuru koja je ključna za pobjedu i poraz.