Manjinske se koprodukcije nerijetko nalazimo na dobro istraženom terenu ratne i postratne tematike vješto ukomponirane u socijalnu dramu. Ovaj se naizgled neiscrpan izvor ljudskih priča iznova rađao i disao zajedno sa svojim likovima, a svojim je dugogodišnjim postojanjem uspio prisvojiti i danas prilično velike fragmente realnosti. Premda se nešto novija filmska ostvarenja nastala u domaćoj produkciji u medijima ističu kao antiratna, što uvelike sugerira zasićenost publike ovim žanrom i njegovom duboko uvriježenom tematikom, filmovi poput dramske ekranizacije u režiji Elmira Jukića - Žaba (2017.) svjedoče o nužnosti podsjećanja na teške posljedice proživljenog rata koje i dalje ostaju aktualan motiv društvene strukture.

Snimljena kao ekranizacija istoimene kazališne predstave Dubravka Mihanovića, Žaba pokriva žanrovsko područje izuzetno teatralne postratne socijalne drame u čijem se središtu nalaze trojica muškaraca srednjih godina - Zeko, Braco i Švabo u čijim su se ulogama našli Emir Hadžihafizbegović, Aleksandar Seksan i Mirsad Tuka. Zeko je vlasnik malene lokalne sarajevske brijačnice i ratni veteran koji pati od posttraumatskog stresnog poremećaja, a radnja započinje kada, uoči Bajrama, k sebi pozove Bracu, svog brata koji se zbog gubitka posla odao alkoholu i kockanju, i prijatelja Švabu koji zarađuje kao taksist. Motiviran nadolazećim blagdanom i vlastitim pogreškama, Zeko se odlučuje svojim najbližima ukazati na pogreške koje čine te ih potaknuti na odlučnost i upornost u svrhu promjene koja postaje ključni motiv nadolazećeg sukoba.

Ključni je element filmske radnje njezina jednostavnost. Naime, nakon što se u uvodnoj sekvenci pojave sva trojica protagonista, gotovo se čitav ostatak radnje smješta između zidova skromne i priproste brijačnice ispunjene fotografijama iz prošlosti. Nositelj radnje postaje dijalog što uvelike svjedoči o činjenici da se radi o ekranizaciji kazališne predstave. Ipak, teatralnost je drame vrlo lako prohodna te se manifestira u dugim i kontinuiranim kadrovima, opsežnim monolozima te u samom jeziku ne prelazeći ni u jednom trenutku granice filmske u svrhu kazališne izvedbe.

Osim što otkriva međusobne odnose likova te sugerira njihove društvene položaje, dijalog već u uvodnim minutama otkriva fragmente iz njihove prošlosti i sadašnjosti koji gotovo u potpunosti obilježavaju njihovu potrebu, ali i nemogućnost, za promjenom čiju važnost Zeko neprekidno tumači. Zeko je bez sumnje najsnažnije psihološki obiježen lik u čiji unutrašnji svijet publika ulazi više puta neovisno radi li se o kratkotrajnim, ali potresnim, uspomenama iz proživljenih ratnih tragedija i sukoba ili, pak, o manipulaciji filmskom strukturom usporavanjem slike te ispunjavanjem prostora tupim i prigušenim zvukom. Dovoljan je gotovo kratkotrajan pogled na lice legendarnog Emira Hadžihafizbegovića da bi se iz njegova lutajućeg pogleda te drhtajućih usana pročitala priča o izmučenoj ljudskoj prirodi i boli nastalih uslijed neprebolivih ratnih posljedica.

Kulminacijom svoje radnje Žaba se iz portreta postratnog mentaliteta koji se nalazi u pozadini svakodnevnih ritualnih društvenih aktivnosti pretvara u intenzivnu i detaljnu studiju karaktera nabijenu snažnim emocijama. Ipak, Jukić se svojim protagonistima odlučuje kontrastrirati gotovo nadrealnim motivom jednostavne i dopadljive nade koju utjelovljuje u liku mladića Mukija (Moamer Kasumović), trgovca knjigama koji se nenadano pojavi u brijačnici u kojoj se zajedno s likovima od hladnoće sakrila kaotična i bolna atmosfera. Ovaj se svojevrsni deus ex machina moment može protumačiti u kontekstu snažne želje za promjenom i okončavanjem vlastitog postojanja u svijetu koji svakodnevno iznova revitalizira najbolnije uspomene koje kao kazna slijede svoje žrtve. Naime, činjenica da se život i njegove navike nastavljaju djeluje poput utješne nagrade koja ne sugerira ubrzo nadolazeću promjenu, ali sugerira pomirenje i prepuštanje vlastitim mogućnostima koje ulogu žrtve mogu zamijeniti nadom.