Novu, drugu sezonu dokumentarnog serijala 'Betonski Spavači' redatelja Saše Bana i suautora Maroja Mrduljaša, odnosno suautorice scenarija Nevenke Sabljić, na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu najavljuje premijerno prikazana treća epizoda serijala pod naslovom 'Split – između plana i kaosa'. Ova epizoda bavi se vizionarskim modernističkim poduhvatom projektiranja i izgradnje stambenih kompleksa, odnosno čitavih gradskih četvrti tijekom 1970-ih na prostorno grandioznoj skali, području danas znanom i kao Split 3.

>>> Kako je moguće da su ljepotice turističke arhitekture danas ruine?

>>> Betonski spavači: Serija koja će vas rastužiti i razljutiti

Doduše, i zagrebačka je publika tek koji tjedan ranije u sklopu nedavno održanog 27. izdanja Dana hrvatskog filma imala prilike gledati prvu epizodu nove sezone naziva 'Zagrebački velesajam, nesuđeno središte grada'. Kako to i naslov najavljuje, fokus je u ovoj epizodi stavljen bio na povijesno-urbanističku kontekstualizaciju jednog segmenta novozagrebačkog modernističkog pandana gore spomenutoj priči – projekta izgradnje arhitektonski iznimnog kompleksa izlagačkih paviljona s južne strane Save te njihove naknadne sudbine.

Baš kao i zagrebačka, pulska premijera gledatelja ne ostavlja ravnodušnim. Iako 'Betonski spavači' na razini filmskog jezika uglavnom ostaju unutar gabarita televizijske reportaže dužeg metra, istraživačka ambicija upregnuta u realizaciju serijala impresivna je. Možda je riječ o televiziji, no riječ je o vrhunskom televizijskom komadu.

Štoviše, kako se to čini, nova sezona za istraživačku ekipu okupljenu oko serijala, predstavlja još i hrabriji iskorak u smjeru filmsko-dokumentarističkog tretmana potrebe osvješćivanja i edukacije najšire javnosti o urbanističkim i arhitektonskim draguljima hrvatskog i jugoslavenskog modernističkog nasljeđa. Kako nije samo riječ o pukim nostalgijskim crticama, najbolji je živući filmski svjedok splitska priča.

Split 3 predstavljao je projekt urbanizacije tada zapuštene i slabo napučene istočne periferije Splita, a u svrhu stvaranja povoljnih uvjeta za život tada brzo rastuće gradske populacije koja doseljava na valu tada rapidne industrijalizacije dijela Srednje Dalmacije. Danas, Split 3 ne predstavlja tek nekakav prazan kompleks, gašenjem čije upotrebne i društvene funkcije do punoće izražaja dolazi isključivo estetska forma arhitektonskog projekta, dok je nekadašnja ljudska aktivnost prisutna tek rudimentarno, u zaostalim tragovima, a ostatak prepušten imaginaciji gledatelja. Nije riječ o zadivljujućim, a istovremeno zastrašujućim snimkama sablasnih prostora najvećim dijelom zaboravljenih hotelskih i smještajnih objekata duž jadranske obale, kakve smo imali prilike gledati u prošloj sezoni. Split 3, taj urbanistički klaster kvartova kojem je projektantski temelj i jedinstveni modernistički pečat udario tadašnji Urbanistički institut Slovenije, i dan-danas predstavlja živuću urbanu cjelinu kao i dio organskog tkiva današnjeg Splita.

Kadrovi u ovoj epizodi tako vrve životom i svakodnevnom ljudskom aktivnošću, baš kako su to slovenski urbanisti, Vladimir Braco Mušič, Marjan Bežan i Nives Starc i splitski arhitekti pod vodstvom Josipa Vojnovića 1968. godine konačno zamislili, gradska vlast odnosno tadašnje Poduzeće za izgradnju Splita koordiniralo, a lokalna zajednica, udružena u građevinske radne organizacije, zajedničkim naporima nakon čitavog desetljeća, sprovela u djelo. Točno pola stoljeća od tad, ovaj grad unutar grada itekako opstaje kao visoko funkcionalna urbana cjelina koja se, po mnogim kriterijima kojima su se projektanti vodili, u iznimnoj mjeri približila ideji svojevrsne urbanističke demokracije.

Tako se, kako saznajemo iz razgovora s ondašnjim splitskim gradonačelnikom, Jakšom Miličićem, prilikom projektne faze ekstenzivno konzultiralo s relevantnim strukama, kao i sa samim stanovnicima, koji su dobili priliku izraziti svoje potrebe i aspiracije za budućnost u pogledu zajedničkog gradskog suživota. Pritom je suvislo inkorporirana kako tradicija planske gradnje na Mediteranu s antičkim rasterom trgova i ulica koje se međusobno susreću pod pravim kutom, tako i zatečeni prirodni elementi priobalnog krša. Visoko modernističko planiranje ulica omogućilo je i inkorporiranje značajnih zelenih i javnih površina, a u pogledu stanogradnje značilo je to dovoljno prostora, dovoljno sunčeve svjetlosti za sve zgrade i orijentaciju prema moru.

Prava ljepota ovih kvartova gledatelju se razotkriva u rijetko viđenim totalima te zračnim snimcima lebdećih dronova, koji dosežu i nadvisuju neboderske stanogradnje, ulice i trgove. Dok ovi kadrovi prizivaju zanesenost stvarateljske vizije urbanističkog ideal tipa i makete, gledatelj jednako tako svjedoči gradu iz prizemljene i svakodnevne perspektive pješaka, pa i djeteta koje s vršnjacima nabija loptu u dvorištu među zgradama, dok se naš narator probija kroz susjedsku ćakulu i mimoilazi sa šetačima pasa. Sve ove sekvence funkcioniraju kao vizualni komplementi iskazima kakve u razgovoru za film, primjerice, izgovara i splitski arhitekt Dinko Kovačić koji je i sam osmišljavao ove ulice.

Iskazi su to o ideji borbe protiv otuđenja, odnosno o projektantskoj ideji objedinjavanja i međusobnog prožimanja javnih i stambenih prostora. Tako su četvrti planirane po mjeri čovjeka te shodno ideji zajedničkog stanovanja i susreta, što mnogi javni prostori Splita 3 prostorno reflektiraju organizacijom i sadržajem. Sve navedeno ide u prilog tezi koju u filmu naglašava sociolog Mirko Petrić – o urbanizmu kao projekciji politike u prostor. Upravo se ovime poentira i osnovni kreativni impuls iza serijala kakav čine Betonski spavači te podjednako urgira na potrebu za prepoznavanjem i uvažavanjem urbanizma primarno vođenog kriterijem filantropije, posebice u periodu kad se pravna tumačenja i interes investitora nastoje legitimirati kao jedini validan kriterij.

U konačnici, ovo nije samo sebi svrsishodno okretanje prošlosti, niti opsesivno bavljenje artefaktima od estetske važnosti za pojedinu struku, koliko duboko osvješćivanje društvene uloge prostora, to jest odnosa čovjeka s prostorom kojega nastanjuje. To je podjednako i potreba i poziv na borbu za očuvanje budućeg urbanog suživota. U svakom slučaju, ako je suditi prema zagrebačkoj i pulskoj ljetnoj premijeri ovih dviju epizoda, čeka nas sasvim interesantno i poučno televizijsko iskustvo gledanja nove sezone Betonskih spavača koja bi, prema najavama, u javno-televizijsku distribuciju trebala krenuti na jesen.