Krajem kolovoza 2005. polako se utapao jedan američki grad; nestajala je njegova sjajna povijest i miješana kultura, njegove romantične zgrade Francuske četvrti, džez klubovi, žive ulice Juga... Utapao se grad koji u to vrijeme nije ni po čemu bio simbol Amerike kakvu je tadašnji predsjednik želio, pa je valjda zato s lakoćom prepušten propadanju – bio je previše osobit: bastardan, ne isključivo bjelački i nekako europski, u onom starinskom smislu riječi po kojem europskost znači poštovanje različitih kulturnih mikrokozmosa.

Gledali smo tada i mi TV-snimke iz zraka kako se utapa stari New Orleans nakon što ga je poharala Katrina, kako se izlijevaju obližnje rijeke i jezero, a na mjestu nekadašnjeg grada formira smeđa kužna močvara iz koje mjestimično izviru krovovi kuća i vrhovi drveća.

Barbarski grad

A što bi tada kamera pokazala da se spustila kojim slučajem dolje, u močvaru? Kakav je bio život u New Orleansu te dane, život koji se odvijao onkraj medijskog spektakulariziranja katastrofe, groteskna nacionalnog zajedništva i bogataškog produciranja humanosti?

Francuski pisac Gilles Leroy u svom romanu 'Zola Jackson' pripovijeda jednu takvu, zamišljenu neworleansku priču iz vremena Katrine, priču običnu, ali neponovljivu kakve su i sve naše pojedinačne priče života. Leroyeva je Zola Jackson ostarjela Crnkinja i bivša učiteljica koja je cijeli život proživjela u siromašnoj gradskoj četvrti. Ona ne želi napustiti svoju kuću pred poplavom i spasiti sebe, a ostaviti svoga psa na milost aligatorima, štakorima i bolestima koji su nadošli s velikom vodom. Nije tu riječ ni o kakvu Zolinu herojskom patriotizmu i razmetljivoj amerikanštini, štoviše ona je svjesna bastardnosti svoga New Orleansa, jer 'za njih' je to 'barbarski grad, koji nije želio naučiti engleski, koji nikada neće biti sklon puritanizmu, koji je bratski živio s Indijancima i koji je obožavao duhove Mississippija'. Zola ostaje, jer pobjeći znači izgubiti sebe, osobnu memoriju i memoriju svoga prostora (kuću koju je muž sagradio, ulice u kojima je izborila ponos za svoga sina), a, kako kaže, 'to ne znači da volimo nesreću, ni da nam nedostaje mašte', već 'samo nemamo nikoga kome bi otišle'.

Kako voda nadire, Zola se penje na gornji kat, pa na tavan kuće, a s vodom kao da u njezino sjećanje naviru razni događaji: npr. 40 godina ranija oluja Betsy, kada je lutala mračnim hodnicima zgrada tražeći nekoga tko bi dao lijek njezinu djetetu u groznici; ili obiteljski ručkovi na kojima nije uspjela suspregnuti netrpeljivost prema prijatelju njezina sina, jer teško je prihvatiti da taj brižni i pametni sin živi s muškarcem.

Lica Amerike

Atmosfera kataklizme, potopa i raspada grada potiče kod Zole Jackson unutarnja previranja, sjećanja, pa i molitve sinu za oprost, a to isprepletanje unutarnjega i vanjskoga Leroy ostvario je na način ravan najboljim modernističkim romanopiscima. Usto, on izvanredno dobro gradi kompleksan psihološki profil svoje junakinje, a vrlo autentično zvuči i njezin pripovjedni glas dok u formi prvog lica ispisuje roman.

Sposobnost da se uvuče pod kožu Drugoga, odnosno – još zanimljivije, kao muški pisac – pod kožu Druge, imaginacija da se uranja u udaljeni kontekst, odmak od izravnosti osobnoga iskustva i dr., vrijednosti su koje današnja književna moda (barem ona u Hrvatskoj) zaobilazi. Naime, u ovom kontekstu prepunom ispovijedanja i autobiografičnosti, svježinu unosi Leroyeva majstorska demonstracija toga kako se može kao Francuz pisati o Americi, kao muškarac pisati iz ženskog roda, kao obrazovani pisac govoriti glasom siromašne učiteljice, a da unutar tako složena romanesknog svijeta sve bude na svome mjestu, sve promišljeno, uravnoteženo i nadahnuto.
Istodobno, u pozadini jedne osobne sudbine dana je kritika mnogih manifestacija suvremene Amerike: homofobije, rasizma prema miješanom Jugu i provincijalne okrutnosti; imperijalizma (Zola zna da 'vojska neće doći', jer 'vojsku drže daleko, jako daleko od nas, u pustinjama Orijenta'), političkog mediokritetstva (oličenog u predsjedniku Bushu) i medijskog senzacionalizma (u liku neurotična glumca, Oscarovca, koji furiozno u moćnom gumenjaku spašava ljude iz potopljenih kuća dok kamere iz zraka snimaju).
Koliko god bile snažne, te kritičke minijature ne nadrastaju osnovni literarni diskurs, i pisac vrlo vješto balansira ne dozvoljavajući da priča potone u političku agitaciju. Leroyev je jezik suptilan, poetičan, pun detalja koji bistre kontekst grada i zemlje, ali i aluzivnosti, značenja u procjepima, što je često upravo točka razlikovanja između dobre književnosti i književnog pamfletizma.

Od Zelde do Zole

Sve napisano na neki se način odnosi i na Goncourtom nagrađeni i u nas prethodno objavljeni Leroyev roman 'Alabama Song' (Disput, 2008). Ulazak pod kožu ženskog lika, društveni kontekst zrcaljen u pojedinačnoj priči, značenjsko bogatstvo, fino jezično tkanje u različitim nivoima teksta... vrijednosti su i toga romana u kojem pisac pripovijeda o životu Zelde Fitzgerald, supruge slavnog američkog pisca. Nije riječ o klasičnoj i linearnoj biografiji u kojoj se autor trsi kako do u tančine razumije nečiji tuđi život, već o fikciji i autorskoj interpretaciji jedne životne drame. O ispisivanju melankolije, o bluesu provincijalne djevojke koja raste u zvijezdu tabloida, pa zbog nesretne ljubavi od muze postaje zatočenica svoga muža i njegove manijakalne dominacije (sprečavao ju je da objavljuje i krao ono što je napisala pa to uvrštavao u vlastita djela).

'Alabama Song' završava iščekivanjem oluje na američkom Jugu, a 'Zola' Jackson odvija se upravo tijekom jedne od najrazornijih oluja. U prvom slučaju pripovjedačica je slavna žena koja u fragmentima vrti film svoga života; u drugom se crna, siromašna šezdesetogodišnjakinja, zarobljena na tavanu kuće, sjeća svoje prošlosti i svoje obitelji. Obje žene oblikuje američka provincija, obje čeznu za sinom, a ima tu još podudaranja i još razlikovanja. No najvažnije je da je u oba slučaja riječ o odličnim romanima koji zapravo jedan drugog vuku na čitanje. Za razliku od ambicioznih velikih romanesknih epopeja, sa širokim planovima, mnogo sudbina i ekskursima o svemu i svačemu – ovi romani pokazuju da će dobar pisac naznačiti totalitet života čak i 'u malome', u priči o jednoj, sasvim 'običnoj' sudbini.