Iako poezija više nema masovnu čitateljsku sljedbu u Hrvatskoj, i dalje postoji uži krug onih koji nemaju namjeru samo tako odustati od stihovanja. Hrvatska se zato može pohvaliti generacijom novih i mlađih pjesnika (i pjesnikinja, ne treba nikad zaboraviti!) koji možda nemaju široku, ali definitivno imaju vjernu i zainteresiranu publiku. Ona se okupila i na predstavljanju dvije zbirke poezije u izdanju Alogoritma, koje je održano u Knjižnici I. G. Kovačića uz moderiranje Krune Lokotara, urednika biblioteke Na vrh jezika, u kojoj su objavljene 'U nekoj od mogućih stvarnosti' Slađana Lipoveca i 'Pucketanja' Branislava Oblučara. Osim autorva, bile su prisutne i predstavljačice, Andrea Milanko i Katarina Brajdić, kao i četrdesetak ljudi u publici, među njima nekoliko poznatijih domaćih suvremenih pjesnika.

'Pucketanja' Branislava Oblučara zapravo nisu zbirka lirskih pjesama, nego mikroeseja, u kojima autor konstantno pleše na rubu između poezije i esejistike. Po riječima Andree Milanko, riječ je 'o pjesničkom izrazu koji je teško kategorizirati' te predstavlja 'afirmiranje drugog žanra'. Oblučar se u svojim kratkim tekstovima bavi pitanjima svakodnevice, ali i metafizike, a često ih dovodi u konkretnu vezu, ukazujući na to da jedno ne može bez drugog. U 'Pucketanjima' možete čitati o kupnji polovnih knjiga, mukama koji stvara mala kupaonica, ali i što izostanak jednog jedinog slova može učiniti za razumijevanje napisanog, pa i o odnosu vječnosti i onanije. Oblučar, inače dobitnik nagrade Goran za mlade pjesnike 2006. godine za zbirku 'Mačje pismo', na predstavljanju je uspoređen i s Danijelom Dragojevićem, jednim od njegovih omiljenih pjesnika čije se pjesme i spominju u 'Pucketanjima', a najvažnija sličnost između ove dvojice pjesnika jest njihov izostanak interesa za javnost, kao i uživanje u izmicanju medijsko-potrošačkom spektaklu. 'Pucketanja', kako je rekla predstavljačica Milanko, 'istražuju ono što se mreška na površini života', s punom sviješću da površine ne bi bilo bez mraka dubine.

Jedna od najvažnijih tema 'Pucketanja' jest poezija sama, njezino čitanje, razumijevanje, osjećanje, ali i pisanje. Zato su među Oblučarovim mikroesejima vrlo zanimljivi oni u kojima programatski govori i o vlastitoj poeziji, kao i o onome što čita, a ne ustručava se ni prozivke na vlastiti račun zbog 'intelektualnog izdrkavanja'. 'Pucketanja' su, dakle, knjiga na granici poezije i proze, za ljubitelje i jednog i drugog. Indikativan detalj ove knjige jest Oblučarovo namjerno nespominjanje mobitela, televizije i interneta, istaknuto je na predstavljanju, jer pjesnikov cilj je unutar sebe i unutar drugih naći smisao, a ne kamuflirati izostanak istoga pomoću modernih tehnologija. U svojem kratkom izlaganju Branislav Oblučar naglasio je da je veliki poticaj u nastanku 'Pucketanja' imao od Irene Matijašević, koja je mikroeseje objavljivala na Trećem programu Hrvatskog radija u emisiji 'Riječi i riječi'.

Slađan Lipovec u svojoj zbirci 'U nekoj od mogućih stvarnosti' zato se hvata u koštac sa suvremenim društvom, od Angeline Joile do Cvjetnog trga. Predstavljačica knjige Katarina Brajdić definirala je da Lipovec piše 'o ispraznosti hiperinformacijskog umreživanja', no to mu nije jedina preokupacija. Pjesme posvećuje i 'mikrokozmosu obitelji' koji, osim tog pjesnika, čine njegova supruga i nedavno rođena kći, koja i sama 'progovara' u dvije pjesme. Iako su ostali isticali, moglo bi se reći, društveno-angažirani aspekt Lipovčeve zbirke, najviše izražen u ciklusu pjesama objedinjenih pod naslovom 'Sve za novac, novac ni za što', sam pjesnik istaknuo je svoje 'pejzažne pjesme', odnosno poeziju koja crpi inspiraciju iz njegovih boravaka na selu. Ovo je, inače, treća samostalna zbirka pjesama Slađana Lipovca, a bolji poznavatelji njegove poezije bit će iznenađeni vidjeti da se i u 'U nekoj od mogućih stvarnosti' pojavljuju pjesme (i likovi) koje je Lipovec objavio već prije. Pjesnikova namjera je stvoriti tematske poveznice između zbirki koje opisuju različite periode njegovog života, kako je rekao.