Osim što je autor glazbe za crni balet 'Vodoinstalater', mladi splitski skladatelj i nekadašnji član TBF-a i Leut Magnetika Gordan Tudor umjetnički je voditelj festivala Dani nove glazbe, glazbeni pedagog i uskoro voditelj studija saksofona na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Krenimo redom.

S 'Vodoinstalaterom' ste nominirani za Nagradu hrvatskog glumišta. Što ta predstava znači vama osobno?

Prvo moje glazbeno-scensko djelo je 'Vodoinstalater', prva moja praizvedba na Muzičkom biennalu je 'Vodoinstalater', prva suradnja s Natalijom Manojlović i Vojinom Hraste je 'Vodoinstalater'. Bit ću malo sladunjav – to mi je prva ljubav.

Natalija, Vojin i vi, ali i ostatak ekipe dotad se niste poznavali, a okupila vas je Nataša Rajković. Kako je bilo raditi nešto intimno poput stvaranja predstave s donedavnim strancima?

Mislim da Nataša ima odličan osjećaj za spajanje ljudi, a i naša producentica Davorka Begović odlično je odradila svoj dio, tako da smo vrlo brzo prionuli na posao. A tada prijatelji ionako ne postoje.

Glazba je rađena kao integralni dio predstave, što je gotovo presedan u prostoru hrvatske suvremene plesne produkcije. Je li nastala na temelju dramaturškog predloška ili usporedo s njim?

Inspirirani zbirkom novela Borisa Viana 'Mravci', složili smo novu priču-libreto prema kojem će nastati partitura, a prema njoj 'Vodoinstalater'.

Nije uopće postojala opcija da glazba ide s trake. 'Vodoinstalater' je komorni balet, znači glazbeno-scensko djelo u kojemu su podjednako za priču važni i glumci-plesači i glazbenici. Mislim da je jednima i drugima veliki užitak izvoditi predstavu jer imaju moć svakog puta izvoditi je drukčije.

Nakon 'Vodoinstalatera' sprema se svojevrsni nastavak. Što ćete zadržati u odnosu na prethodnika, a kamo ćete dalje u umjetničkoj potrazi?

Zadržat ćemo sigurno autorski tim, a za ostalo je malo prerano.

Dosta radite za kazalište, dva-tri projekta godišnje. Koju vam vrstu izazova otvara ta izvedbena umjetnost?

Izazov je biti kotačić u procesu stvaranja predstave. Kad skladam koncertnu glazbu, glavni sam i odgovoran, dok u teatru moram što vjernije tumačiti redateljevu viziju, zatim surađivati s ton majstorima, glumcima, kostimografima i scenografima. Mislim da imam dovoljno iskustva da mogu reći da je skladanje za kazalište jedan veliki kompromis.

U posljednje vrijeme kazalište postaje izazov mnogobrojnim etabliranim glazbenicima popularne glazbe. Je li to tek trend ili je kriva neka neimenovana privlačnost ili izazov?

Kako osobno nisam u kazalište došao iz popularne glazbe, već kao klasično obrazovan glazbenik, ne mogu vam iz osobnog iskustva odgovoriti. Ipak mi se ponekad čini da je posrijedi marketinški trik. Popularni glazbenici mogu značiti više publici koja nije isključivo kazališna.

Osim u kazalištu, aktivni ste i u pedagoškom radu. Što vas privlači radu s mladim glazbenicima?

Trenutno u Glazbenoj školi Josipa Hatza radim s par talentiranih učenika, a na Umjetničkoj akademiji u Splitu čekam otvaranje studija saksofona koji ću voditi. Jedini odgovor koji mi pada na pamet jest da je to zato što iskreno volim mlađim kolegama pomoći u njihovoj potrazi za savršenim zvukom ili savršenom interpretacijom.

Krije li se dio razloga i u novčanoj sigurnosti, koju nemate kao klasični glazbenik? Može li se danas živjeti isključivo od glazbe, posebice klasične?

Plaće u školstvu su smiješne, nitko koga ja znam to ne radi zbog novaca. Ja osobno živim isključivo od klasične glazbe.

Dani nove glazbe mladi je festival koji producira skladateljica Mirela Ivičević, dok sam ja umjetnički ravnatelj. Krenuli smo s namjerom da pružimo publici u Splitu priliku poslušati suvremenu svjetsku glazbu u izvedbi vodećih europskih glazbenika te da stvori vlastito mišljenje o istoj.

Godinama ste živjeli van Hrvatske, no odlučili ste se vratiti u Split. Hoće li vam povratak otežati daljnje glazbene afirmacije ili se nadate da vam Split može pružiti dovoljno u trenucima kreativnih uzleta?

U Splitu imam odlične uvjete za skladanje, a kako mi nije teško često biti na putu, zasad smatram da mi život u Splitu ne umanjuje mogućnosti. Iskreno, sumnjam da bih ovoliko radio u Zagrebu i van Hrvatske.