U četvrtak navečer u zagrebačkom Kinu Europa održana je prva u nizu od pet predviđenih, već unaprijed rasprodanih projekcija filma ‘Cirkus’ Charlieja Chaplina uz pratnju Zagrebačke filharmonije. Riječ je o projektu Fil(m)harmonija koji ovo kino i ZF organiziraju već treći put. Nakon ‘Krstarice Potemkin’ i ‘Nosferatua’, Chaplinov kultni nijemi film iz 1928. nasmijao je prepunjeno kino, a što je još značajnije, publiku u kojoj je bilo mnogo djece.

Očito je da su zagrebačko kino i filharmoničari našli dobitnu kombinaciju kojom bez problema napune 500 mjesta, a sudeći prema riječima direktora Kina Europa Hrvoja Laurente, popunili bi još cijeli mjesec projekcija. Kako je rekao Laurenta, projekt Fil(m)harmonija nije subvencioniran od države ili Grada, već je nastao dogovorom kina i ZF-a, a pokriva se od prodaje ulaznica.

Ovaj je podatak Laurenta izrekao dan nakon ‘Cirkusa’ na okruglom stolu u organizaciji Zagrebačke banke povodom njezina natječaja ‘Moja kreativna crta’. Cilj ovog natječaja je poticanje poduzetničkog duha u kreativnoj industriji pa je i tema tribine bila odnos kulture i tržišta, a uz Laurentu su u razgovoru koji je moderirao Branimir Pofuk sudjelovali režiseri i voditelji privatnog kazališta Mini teatar iz Ljubljane Ivica Buljan Robert Waltl, izdavač i urednik te osnivač Frakture Seid Serdarević te Renata Glojnarić, producentica  Samoborskih glazbenih jeseni i voditeljica POU-a Samobor.

Primjer uspjeha Zagrebačke fil(m)harmonije značajan je za ilustraciju glavne teme ove tribine. Jedan je od rijetkih u domaćoj kulturi koji ne ovisi o institucionalnoj potpori, a namjerno, priznao je Laurenta, nisu tražili ni sponzore. Na tribini je od predstavnice ZABA-e Anite Futivić Pačelat doznao kako bi za Fil(m)harmoniju zasigurno dobili njihovu financijsku potporu jer se radi o bankabilnom projektu, a pozvala ga je da im se drugi put svakako jave.

Kako bilo, osim što smo po prvi put čuli kako bankari razmišljaju i kojim se vokabularom služe kad odlučuju koji će kulturni projekt podržati, doznali smo i da je moguće dobiti publiku, no iza toga su godine rada i profiliranja programa.

Fil(m)harmonijom su očito željeli pokazati da su uspjeli, a jesu jer su od Kina Europa u koje je na projekciju nezavisnog filma dolazilo po nekoliko ljudi stvorili živo, posjećeno kino i zainteresiranu publiku koje ima sve više. ‘Naučili smo publiku da ne postoji samo jeftina, instant-zabava. Spojiti filmsku industriju i filmsku umjetnost uspijeva samo frajerima i frajericama', rekao je Laurenta, ilustrativno navodeći ‘Nimfomanku’ Larsa von Triera kao uspješan spoj ‘ljutog arta i teške komercijale’ koji je tjednima punio Europu.

Hrvatsko-slovenski dvojac Waltl i Buljan opisali su put svog uspješnog ljubljanskog Mini teatra koji je startao iz ruševne zgrade u centru Ljubljane. U građevinu vrijednu 400 tisuća eura uložili su još milijun i pol, a i dalje su sa svojim teatrom u najmu gradskog prostora. Kao ni kod nas, ni u Sloveniji još nije poznat primjer javno-privatnog partnerstva u kulturi, a njihovo vođenje privatnog kazališta uvelike se svodi na dobavljanje novca na tržištu jer im subvencije iznose maksimalno 20 posto ukupnog budžeta.

‘Osnovni je problem to što danas i dalje mislimo da je kultura proizašla iz tvornica, a zaboravljamo da tvornica danas više nema iako smo uvjereni da one donose najveći udio u BDP-u. To nije istina. U Splitu, naprimjer, HNK je najveća tvornica s najvećim brojem zaposlenih, a u Ljubljani Mini teatar angažira sto glumaca, što je više od svih zaposlenih glumaca u Ljubljani’, kazao je Waltl iznoseći iskustvo financiranja iz fondova EU-a koji daju 50 posto vrijednosti projekta, no slovensko ministarstvo kulture spremno je uložiti do maksimalnih pet tisuća eura pa su ostatak primorani tražiti na tržištu, što im očito uspijeva jer su nedavno kupili kuću do svog teatra. Uspješnim se, u okolnostima u kojima radi, smatra i Seid Serdarević iz zaprešićke Frakture, a on balans između kvalitete i kontinuiteta smatra ključnim za prepoznatljivost njegove izdavačke kuće te, kako je naveo, u njihovom slučaju subvencije iznose do deset posto budžeta.

Razgovor o životu kulture na tržištu nakon iznošenja iskustava onih koji se u tom balansiranju smatraju uspješnima nije pratilo mnogo kulturnjaka, a nakon iznošenja uspješnih poslovnih priča okrugli stol zaokrenuo je prema problemima sustava i institucionalnih okvira koji i onima što su našli put do publike ne pomažu previše da dođu do cilja.

Seid Serdarević upozorio je kako sustav školstva ne djeluje pozitivno na razvoj afiniteta prema umjetnosti i kulturi kod mladih. Naveo je primjer da su zagrebačke škole trebale tražiti suglasnost roditelja da njihovu djecu mogu odvesti na Festival svjetske književnosti, na program koji je ciljano rađen za srednjoškolce. Slično iskustvo podijelila je i Renata Glojnarić ustvrdivši da novi pravilnik u školama nalaže da se za svaki odlazak učenika na koncert zahtijeva raspisivanje javnog natječaja za odabir prijevoznika, što se prije radilo na godišnjoj razini. ‘To je potpuno pomaknuta svijest o tome od čega štitimo djecu, a držimo ih u zlatnom kavezu’, zaključio je Serdarević.

Posebnog zaključka okruglog stola nije bilo. Više je ostalo pitanja, posebno usmjerenih prema pronalaženju modela kojima bi se valorizirala kultura i njezin tržišni potencijal, a time i, da ponovimo, bankabilnost kulturnog projekta. A to je pak pojam koji obuhvaća vrlo ozbiljno razmatranje određenog kulturnog projekta, njegove održivosti i uključenih rizika. No ohrabruje to da ZABA, kako je rečeno, od svojih sponzorstava čak 70 posto usmjerava prema kulturi.