U prvom dijelu izložbe Borisa Cvjetanovića, seriji 'Bolnice, škola, radnici i zatvor' nastaloj od sredine 1980-ih do kraja 1990-ih, nalaze se fotografije umirućih bolesnika, maloljetnih prijestupnika, psihičkih bolesnika, radnika s invaliditetom i radnika čija su područja postala izlišna tijekom i nakon 'tranzicije'.

Fotografije su to koje svjedoče o patnji i stoičkom prihvaćanju životnih prilika, uvjeta i okolnosti kroz povijesne i društvene procese te direktno govore o vremenu i prostoru u kojem su nestale, o pojedinačnim osobama, institucionalnim nastojanjima da se ljude ozdravi ili 'korigira', radnim uvjetima i procesima pri čemu možemo uočiti i kako postavljene zajedno otkrivaju nove razine jedna u drugoj te su praktički djelić dokumentarnog narativa uokvirenog uvijek prisutnim crnim okvirom.

Fotografije iz ljetnog ciklusa (1985-1995) drukčije su od ostatka Cvjetanovićeva opusa: radi se o neplaniranom osobnom dnevniku u kojima dokumentira ljetne susrete sa svojom obitelji na dalmatinskoj obali, kao i trenutke samoće u obiteljskoj kući u kojoj je vrijeme stalo negdje tijekom 1960-ih; kuća je preplavljena uspomenama i predmetima iz djetinjstva. Prema Cvjetanoviću, ovakav mu je rad omogućila dokolica i odmor od svakodnevnih obaveza i radnog ritma.

Od 1981. kada je objavio svoje prve fotografije u studentskim novinama Studentski list i Polet do danas, njegovo je stvaralaštvo izlagano samostalno i kolektivno u Hrvatskoj i inozemstvu. Njegove su fotografije impregnirane snažnom subjektivnošću koju je Cvjetanović uspješno uveo u inače objektivan medij fotografije, često je očit emocionalni angažman i empatija samog autora s njegovim objektima. U tom je kontekstu objavio fotoreportaže iz rudnika, škola, tvornica, bolnica i zatvora – institucija koje predstavljaju otuđenje i nadziranje, no istovremeno je prikazao osobne priče ljudi koji se nalaze na margini društva, siromašne, bolesne i one koji su naprosto odustali – pokazujući tako drugu stranu društva i otklone od proklamiranih vrijednosti.