Priča o bivšem izbacivaču koji se, slijedom godina i promjenom paradigme klupske zabave i rješavanja adolescentskih problema, prekvalificira u muzejskog čuvara i nađe se u svijetu umjetnosti koja ga zbunjuje, fascinira i razočara, podsjeća na nekoliko uspješnica crveno-crnog kazališta iz Ilice.

Osim samog motiva izbacivača, koji se zbog davne istoimene produkcije prirodno veže uz repertoar tog kazališta, 'Izložak br. 49' ima i nešto od 'Dekadencije', ali i od 'Kontrabasa', po odnosu visokog i niskog u stilu, rječniku i poetici ili pak po intimnom ispovjednom tonu kojim izvođač komunicira, istodobno prepričavajući, igrajući i zabavljajući.

Predložak je tekst hvaljenog proznog pisaca i scenarista Nicka Hornbyja, na čiji 'High Fidelity' i dalje rone suze svi realizirani i nerealizirani DJ-evi klasičnije orijentacije. Naslov izvornika nešto je jasniji od prijevoda jer 'Nipple Jesus' ('Isus od bradavica') ipak govori više od 'Izloška br. 49', pogotovo zato što ovaj drugi, možda i nesvjesnim podsjećanjem na Thomasa Pynchona, navodi na pogrešan trag.

U 'Izlošku...', onakvom kako ga Poljičak igra u pokrajnjoj dvorani Muzeja za umjetnost i obrt, nema scenske začudnosti i trikova, ali ima prenesenog značenja, čak i pouke, u egzitovskom stilu jednostavnog glumačkog kazališta, gdje se sve svodi na vještinu izvođača.

Damir Poljičak glumac je upravo takvog potencijala, možda ne po svom habitusu, koliko po situaciji u kojoj jest, a i iz koje su se već mnogi spašavali upravo EXIT-om, njegovom otvorenom pozornicom i mogućnošću igre na sve ili ništa, s minimumom donesenog materijala i maksimalnim osobnim angažmanom.

Grotesknim grimasama, karakternim skicama ili sasvim ozbiljnim šarmom Poljičak održava tekst živim iako se slabo ili nimalo kreće, što se može podvesti pod zakonitost uloge jer riječ je ipak o čuvaru u muzeju. U dobre strane predstave sigurno treba ubrojiti i podomaćenje izvornih imena, što bitno pridonosi životnosti i vjerodostojnosti izvedbe.

Teatar EXIT uvijek je imao notu kazališta za neelitnu publiku jer je komercijalan, ali nije baš jeftin, jednostavan, ali ne i banalan, konkretan i istodobno s pristojnom dozom suptilnosti.

'Izložak br. 49' upravo je takva vrsta predstave, monodrama koja angažira i zabavlja, koju se može shvatiti kao rukavicu u lice establišmentu i kao neobaveznu zabavu. Nije riječ o velikoj predstavi, čak ni epohalno važnoj, međutim ona ima potencijal da, u suradnji s muzejskim i galerijskim institucijama, oživi podjednako i Noć kazališta i Noć muzeja. Obje vrste publike zajedno će doći do istog zaključka, da se o onome što se vidi treba raspravljati, sve dok se ne dođe do onog nevidljivog jer tek to je osobni stav s kojim se može polemizirati do neslaganja.

Kako Hornby o problematici ispitivanja granica umjetničkih sloboda progovara iz vizure protagonista koji s umjetnošću i doživljajem iste nema gotovo nikakve veze, 'Izložak' je istodobno i zgodan komentar društva, skrojen od zdravorazumskih tvrdnji i njihovih problematičnih posljedica. Kao zabavni komad prepoznavanja senzibiliteta za umjetnost, ovaj tekst nesumnjivo funkcionira, no kao suptilna kritika suvremene umjetnosti i njezinih praksi shvaćenih isključivo kao izazov i/li zamka pati od iste nedosljednosti kao i svaki povik na provokaciju – istodobno je i njezin proizvođač i konzument, ili, ukoliko je to lakše podnijeti, njezina žrtva.

Gdje se konzument i žrtva susreću, tu nastaje naizgled jednostavna monodrama o zaštitaru kojem slika patnje više znači od materijala kojim je stvorena. Velik dio današnjeg svjetonazora utemeljen je na potrazi za porijeklom, materijalnim dokazom, atomom, a 'Izložak br. 49' svemu se tome smije u lice, do trenutka kad mu se dogma sama vrati kao hladan tuš i, pomalo, šamar. To je onaj svakodnevni, prepoznatljivi dio ove predstave, čiji protagonist nije tek razočarani zaštitar niti su Isusove bradavice u njoj jedino bitno.