Nova premijera Kazališta Exit 'Dvoje' nastala je prema tekstu Jima Cartwrighta, jednog od najznačajnijih britanskih pisaca današnjice, a održana je u Studiju Exit, novoj, minijaturnoj, komornoj sceni tog teatra u Gundulićevoj 37/1, u koju stane samo 40-ak gledatelja.

Riječ je o trenutačno najmanjoj kazališnoj sceni u Zagrebu, smještenoj u dvorišnoj zgradi, koja je potpuno neformalna i stoga idealna za manje, avangardnije komade. Ovom prigodom je na svojoj minijaturnoj sceni 'ugostila' priču o različitin sudbinama ljudi, odnosno parova, koji iza svojih javnih lica skrivaju u većoj ili manjoj mjeri turobne sudbine. Ništa nije onako kako se čini na prvi pogled. Njihove maske i lijepo uređene vanjštine kriju neku zakopanu nesreću, ili frustraciju, a život prolazi i nitko nema volje ni želje otkopavati te slojeve.

Predstava počinje u ležernom, gotovo zabavnom tonu, uz pulsirajući zvuk saksofona Jakše Jordesa. Scena je jednostavna i u skladu s Exitovom školom minimalistički dizajnirana: maleni šank, nekoliko stolova i stolica te prazne police na koje se povremeno projiciraju slike i brendovi pića (svjetlo i projekcije, rad Denija Šesnića). Na scenu izlaze žena i muškarac opustošenoh duša, vlasnici puba, koji dane provode rintajući od jutra do navečer. Oni žive u svojim svjetovima, zatvoreni u neprobojne ljušture, on je zove kučkom i zamjera joj što pije, a ona mu predbacuje poslovnu nesposobnost. U njihovim životima nema zadovoljstva, samo rad i obveze. Nema ni komunikacije. Kako vrijeme odmiče i priča se zahuktava na površinu izlazi ono što se inače ne vidi - netrpeljivost, zamjeranje i mržnja. Na kraju, nakon sat i pol trajanja predstave, dogodi se katarzični obrat, maske pucaju, čvorovi iz prošlosti nestaju i konačno saznajemo istinu.

Paralelno s njihovom pričom pratimo i sudbine brojnih drugih parova, koji svraćaju u pub i kazuju izravno publici svoje životne priče pa tako upoznajemo promiskuitetnog ništariju i njegovu djevojku, koja ne želi vidjeti istinu, psihopatskog tiranina i podložnu djevojku ugušenog identiteta, poetičnog starca koji živi od uspomena na pokojnu suprugu, par dirljivih staraca koji nije ostalo ništa osim sjećanja na nekadašnju ljubav, raspojasanu ženu, željnu strasti, te ljubavnicu.

Dramski predložak Jima Cartwrighta, koji je preveo Tomislav Kuzmanović, vrlo je zanimljiv, jer kratkim slikama i jednostavnim dijalozima ili monolozima ogoljuje karaktere i živote protagonista, pokazujući nam sedam nesretnih odnosa, od kojih je svaki nesretan na drugi način i nosi drukčiju patologiju. Neke karakterizira život u prošlosti, a druge skamenjenost u sadašnjosti, no kod svih je osjetno prisutan manjak komunikacije s drugima i sa samim sobom. Tako predstava postavlja, osim klasičnog pitanja o dizajnu odnosu s partnerom, i pitanje je li moguće u odnosu postići samoostvarenje i voditi ispunjen život, a pritom ne izgubiti sebe i svoj identitet. Također stavlja u fokus temu komunikacije, koja je danas gotovo izgubila utrku sa SMS porukama i twiter postovima.

Redatelj Matko Raguž na sceni gradi svijet puba kao mjesto susreta različitih ljudi koji u takvoj neformalnoj atmosferi, uz pivo, razotkrivaju vrlo intimne detalje iz svojih manje ili više nesretnih i neispunjenih života. Publiku postavlja u poziciju svojevrsnog voajera, kojem je pružena mogućnost da zaviri u intimu likova i njihovih poljuljanih ili poremećenih odnosa. U prvi plan postavlja odnos žene i muškarca, vlasnika puba, a zatim niže kratke, dinamične prizore kojima ocrtava životne priče ostalih junaka. Ti prizori odijeljeni su zvukom saksofona, kojeg na sceni uživo izvodi Jakša Jordes, a svaki je zaokružena mini cjelina, gdjegdje duhovita, ponegdje upozoravajuća, a negdje i vrlo dirljiva, koja ima određenu poantu.

Inače, Jim Cartwright je engleski glumac koji je slavu stekao kao dramatičar. Njegova djela 'Cesta', 'Krevet', 'Dvoje', 'Uspon i pad malog glasa' (postavljeno u HNK Ivana pl. Zajca) i mnoga druga prevedena su na više od trideset pet jezika i izvođena širom svijeta. Osim za kazalište, piše za film, televiziju i radio, a njegovi su komadi uvršteni u repertoar kazališnih kuća kao što su The National Theatre, The Royal Court Theatre te postavljeni na londonskom West Endu i njujorškom Broadwayu. Također, drame su mu dio školskih i sveučilišnih kurikuluma.

Scenski minimalizam predstave usmjerava pozornost na glumce i glumačko umijeće, odnosno, na njihove brojne transformacije. Dvoje glumaca – Bojana Gregorić Vejzović iz Gavelle i Dražen Čuček iz Komedije glume 14 različitih uloga, utjelovljujući po sedam autentičnih likova, što postižu brzim i jednostavnim mijenjanjem kostima, ili samo pojedinih detalja. Primjerice, vlasnica puba transformira se u staricu mijenjanjem kostima (kostimografija Marite Ćopo), primjerice, stavljanjem sijede perike i marame te odijevanjem balonera.

Dražen Čuček je vrlo uvjerljivo interpretirao svojih sedam uloga, uskačući bez ikakvih problema iz jednog u drugi karakter. Najrazigraniji je bio u rolama promiskuitetnog zavodnika i psihopatskog tiranina, kad je raskošno i sočno, tijelom, pokretom, mimikom, bojom glasa i pogledom, utjelovio bezobzirnost i bešćutnost tih likova. No bio je dojmljiv i u ulogama staraca u kojima je uspio vrlo dirljivo dočarati teret starosti.

Bojana Gregorić Vejzović bila je vrlo dojmljiva i zabavna, a istodobno tragična u ulozi žene naglašenih ženskih atributa, igrajući taj lik pomalo karikirano, s dozom humora, te u roli ljubavnice, vječno Druge, pokazavši glumački dar za sasvim drukčiji tip uloga od onih kakve uobičajeno igra u Gavelli. Također je vrlo suptilno i precizno utjelovila ulogu starice, koja radi dva posla i mijenje plahte i pelene te voli mesara, iskazavši u toj roli svu pomirenost sa sudbinom i starošću.

Može se zaključiti da su 'Dvoje' Matka Raguža vrlo pitka i na trenutke zabavna i duhovita predstava, koja preispituje međuljudske odnose i zapravo nas tjera da pogledamo u sebe, jednako kao i u ljude iz naše okoline, i zapitamo se što se krije iza fasada i maski. Dakle, ukazuje nam da ne budemo površni.