Na gotovo praznoj sceni, gdje se naziru stilizirana stabla drveća, trojica dječaka igraju nogomet, što im je zapravo, osim škole, jedina suvisla razbibriga. Uto se pojavi pogrbljena Baba Vuna, koja nešto mrmlja, čara, kao da predskazuje neko zlo. Zatim upoznajemo obitelj Dječaka, koja sjedi za stolom i jede, ali nema prave komunikacije, a nema ni emocija, niti privrženosti. Dominira Otac, padre padrone obitelji, grub i sirov predstavnik malog čovjeka, koji je u ime borbe za egzistenciju spreman žrtvovati i život sina. Slijede dojmljivi prizori - klanje svinje, rad u polju, pjevanje borbenih pjesama u školi kao prikaz ideološke indoktrinacije u bivšem sustavu, cijepanje drva, glavinjanje pijanog lugara, reminiscencije na ustaše i mučenja u logorima, prva ljubav, posjet tetke iz Zagreba i drugi, koji prikazuju život sela sa svim vrlinama i manama.  

Mlada redateljica Tamara Damjanović uprizorila je predstavu 'Sjećanje šume' prema istoimenom nagrađenom Karakaševu romanu, izabravši iz njegovog proznog teksta nekoliko ključnih tema. U središte je postavila motiv odrastanja i sazrijevanja senzibilnog Dječaka u primitivnoj i osjećajno hladnoj sredini ličkog sela, koja ga ne prihvaća i zatim odbacuje jer se svojim preferencijama, kao ni izgledom, ne uklapa u tu sredinu. Osim te glavne linije, istaknula je kompleksni odnos oca i sina, pokazavši sudar i nespojivost dva različita svijeta: patrijarhalnog, nazadnog, konzervativnog i lišenog emocija, sublimiranog u liku autoritativnog Oca, i svijeta tankoćutnog Dječaka sa srčanom manom, koji ne prihvaća determiniranost svoga podrijetla, nego sanja o boljem i traži više te simbolizira suvremenost i težnju za napretkom.

U pozadini tog klasičnog sukoba oca i sina, bremenitog nerazumijevanjem, oblikuje se vrlo sočan prikaz obitelji koja se svakodnevno suočava s preživljavanjem. Slikovito je prikazan i život sela, negdje u Lici u 70-ima, kojim defiliraju zanimljivi likovi, od lokalnih bitangi, lugara i veterinara do bivših ustaša i vojnika JNA, kojima se oslikava ustaška prošlost sela.    

Adaptirajući taj Karakašev roman, temeljen na emocijama i poetičnim zapisima, redateljica Tamara Damjanović i dramaturginja Nina Bajsić opredijelile su se za govor zvuka i jezik pokreta kao bitne kazališne alate u insceniranju priče. Uz živu glazbu, glumci zvukovima sinkroniziraju zbivanja na sceni, pa tako uz pomoć raznih predmeta, poput kišobrana, raznih šuškalica i drugih predmeta te postupcima kao što je izlijevanje vode, stvaraju 'govor' šume i 'govor' sela. Ta odlična intervencija sa zvukovljem (autor zvučnih efekata Nenad Kovačić, autorica glazbe Katarina Ranković) obogaćuje doživljaj predstave, dajući joj ton nadrealnog i iracionalnog.

Pokret Nikoline Medak također je zanimljiva ideja, međutim u realizaciji je nedostajalo, osim kod Filipa Križana, izražajnosti i dorađenosti. Zanimljivo je i scenografsko rješenje - minimalistički prikaz šume Dinke Jeričević - dok se odsutnošću ostalih rekvizita poput lopte ili kola sa sijenom pokušala stvoriti poetična i lirska atmosfera osjećajne suptilnosti.     

Zaokruženosti predstave pridonosi i jedan od ličkih dijalekata, u ovom slučaju iz okolice Brinja, koji na početku, dok se uho ne prilagodi, zvuči prilično iritantno. Međutim u nastavku, kad nas prizori kršne Like uvuku u svoje mreže i kad osjetimo snagu šume i njezinih tajni te kad do nas dopre vapaj Dječaka, taj se dojam gubi i prevladaju emocije jer spoznajemo da su u takvim okrutnim svjetovima djeca prepuštena na milost i nemilost očeva, obitelji i zajednice. Onaj koji je drukčiji osuđen je na propast, nema izlaza ni perspektive. To potvrđuje i misao - 'da je dolje dobro, i Bog bi živio na Zemlji'.        

Glavni lik tankoćutnog i bolesnog Dječaka, punog snova o boljoj budućnosti i ispunjenijem životu, uvjerljivo utjelovljuje Filip Križan, koji u prvom dijelu priče stoički podnosi sve udarce te surove ličke sredine, posebno Oca grubijana koji ga sustavno maltretira ('Što sam ja bogu skrivio da imam takvog sina!', 'Coca-colu piju samo pič...ce'?), ali i ostalih suseljana, posebno lugara. Međutim sa sazrijevanjem u njemu raste bunt i samosvijest, postaje hrabar, uči kako se nositi s divljinom, bez obzira je li to šuma ili selo, no na kraju postaje žrtvom primitivizma i bešćutnosti.     

Darko Milas je dojmljiv u ulozi autoritativnog, sirovog i grubog Oca, neprikosnovenog pater familiasa, koji u ime čvrstog, 'muškog' odgoja, poput svakog pravog primitivca, lupa šakom o stol, omalovažava, kažnjava i mlati sina te u njemu guši svaki oblik nježnosti kako bi takvim metodama od njega stvorio pravog muškarca. Milas je na trenutke toliko istinski iritantan da ga poželite mlatnuti. Ivana Bolanča kao Majka oličenje je krute, ali brižne Ličanke, podložne suprugu, međutim u odnosu prema sinu iskazuje privrženost i nježnost, pokušavajući prekoračiti barijere surove sredine i svog položaja unutar obitelji te spasiti sina. Tena Nemet Brankov kao Sestra donijela je na scenu zaigranost i dječju radoznalost, a Enes Vejzović kao Lugar precizno je ocrtao onu drugu, okrutniju i nesavjesniju stranu sela, koje uživa u otkrivanju slabosti drugih. Barbara Nola je likom Tetke iz Zagreba unijela prpošnost i vrckavost, sublimiravši u tom liku sve one koji su se uspjeli osloboditi obiteljskih okova i započeti novi život. 

U predstavi su još igrali Ana Kvrgić kao Baka, Igor Kovač kao Nenad i Amar Bukvić kao Pejo, Anja Đurinović Rakočević kao Marina, dok su neki glumci igrali po nekoliko uloga, primjerice Barbara Nola je utjelovila, osim Tetke iz Zagreba, učiteljicu Vahidu i Babu Vunu, Enes Vejzović, osim Lugara, veterinara Zlatka, Vojnika JNA i Ustašu 1, a Janko Rakoš djeda Pavu, Čovjeka iz grada ili priviđenje, Vojnika JNA 2 i Ustašu 2.