Karakašev nagrađivani roman, sastavljen od niza poetskih sličica iz života njegova glavnog junaka Dječaka u jednoj ličkoj enklavi gdje surova priroda i ljudski život na rubu duboke šume vode vječnu bitku za premoć, Damjanović i dramaturginja Nina Bajsić kazališno su zamislile prvenstveno kroz gradnju specifične emotivne atmosfere.

Okosnicu Dječakova identiteta čine njegova srčana mana, zbog čega ga primitivna seoska okolina – uključujući njegovu vlastitu obitelj – smatra 'faličnim', i njegov odnos s autoritarnim ocem, čija distancirana emotivna hladnoća razorno utječe na osjećajnoga dječaka.

Oca i sina igraju Darko Milas i Filip Križan, dok šire okruženje tog osnovnog odnosa čine Majka (Ivana Bolanča), Baka (Ana Kvrgić), Sestra (Tena Nemet Brankov), prijatelji Pejo (Amar Bukvić) i Nenad (Igor Kovač) i prijateljica Marina (Anja Đurinović Rakočević). Barbara Nola, Enes Vejzović i Janko Rakoš igraju po nekoliko uloga – od raznih likova koji predstavljaju lokalni kolorit, do vojnika JNA i ustaša, budući da se radnja odvija u 70-tim godinama prošloga stoljeća i ima snažan povijesni kontekst u ustaškoj prošlosti sela.

Karakašev izrazito škrt prozni izričaj, kojega karakterizira potpuna minimalizacija dijaloške razmjene uz obilje motiva i simbolike utkane u podtekst priče, u predstavi je snažno nadograđen zvukom: glumci sinkroniziraju uživo na sceni kompletnu audio pozadinu dramskih zbivanja. Koristeći razne svakodnevne predmete, kišobran, limove, kutije, štapove, improvizirane i prave instrumente, imitiraju zvukove ljudi i zvukove prirode.

To daje posebnu dimenziju naizgled oskudnoj scenografiji kojom dominiraju obješeni trupci koji simboliziraju šumu – huji vjetar, zavijaju vukovi, čuje se kako curi voda. Snovitost predloška transponirana je i kroz element imaginarnog – dječaci igraju nogomet s nevidljivom loptom, otac kolje nevidljivu svinju, nevidljivo sijeno tovari se na nevidljiva kola u koja su upregnuti nevidljivi volovi. Pokret je, tako, treća gradivna komponenta tkiva predstave.

Kako 'Sjećanje šume' nema klasičnu fabulu, atmosferičnost romana prenijeta je i prelazima iz stvarnoga u svijet Dječakove mašte i snova, koji nisu uvijek jasno razgraničeni i sadrže obilje motiva čije je iščitavanje i tumačenje prepušteno publici.

Opisujući okrutan svijet snažnih, emocionalno distanciranih muškaraca, gdje je ženama još uvijek dodijeljena uloga nižih bića, a djeca su tek još jedna usta koja treba prehraniti i koja tu hranu trebaju zaslužiti, Karakaš se drži onoga što vidi, bez uljepšavanja i komentiranja, ali uz dozu tople naklonosti, što pojedinim epizodama daje duhovitosti i šarma.

To je prenijeto i na predstavu, koja tako postaje jedno intenzivno putovanje intimnim svijetom želja, nada i očekivanja ljudskoga bića čija je suštinska nemoć naspram razorne snage prirode kontrapunktirana njegovom unutarnjom snagom volje i osjećaja.

Šuma postaje mitsko mjesto bijega od stvarnosti u kojemu Dječakovo ljudsko srce vodi svoju bitku za preživljavanje. Na kraju, da li će u tome uspjeti nije pitanje samo njegova srca, već i osjećaja koji njegova borba izaziva kod publike, na što je premijerna publika reagirala oduševljenim aplauzom i ovacijama.