Tamara Damjanović predstavila se Gavellinoj publici prošle sezone, kad je prema motivima dramskog teksta Elvisa Bošnjaka režirala predstavu 'Srce veće od ruku'. A zatim ju je privukao roman Damira Karakaša 'Sjećanje šume', u kojem je odmah kad ga je pročitala osjetila nešto posebno što tada nije znala artikulirati ni racionalno objasniti. Odluka je bila intuitivna, kaže, odmah je znala da je to – to.   

'Sjećanje šume' je priča o odrastanju senzibilnog dječaka sa srčanom manom koji se sukobljava s konzervativnom sredinom u kršnoj Lici. Kroz njegov život defiliraju različiti likovi, poput brižne majke, strogog oca, veterinara, vračare i sitnih kriminalaca, ali i brojne životinje, a tom začudnom svijetu okvir daje šuma koja funkcionira kao zaseban lik. Tamari Damjanović je u toj Karakaševoj iracionalnoj priči, kaže, bilo najzanimljivije pomanjkanje fabularne razvijenosti te razasuti prozni fragmenti i sličice sjećanja.

'Tom romanu privuklo me ono što je u njemu neizrečeno i skriva se u atmosferi i poetskim, lirskim slikama, koje otvaraju prostor osjećajne suptilnosti. U njemu postoji nešto što se prepoznaje i osjeća na razini duše, ta priča i njen čitatelj osjećaju se bez riječi, svjesni da postoji nešto neobjašnjivo što je upisano između redova i što je nemoguće racionalno spoznati. Manje mi je bila važna priča koju trebamo prenijeti na scenu, a više osjećanje svijeta koje je upisano u tom romanu. Kad smo dramaturginja Nina Bajsić i ja razgovarale s Karakašem, on je objasnio da svoju prozu koncipira kao svojevrsne slike i time je potvrdio naša zapažanja', pojasnila je redateljica, dodavši da upravo u tom manjku fabularnog materijala, okruženog lirskom atmosferom, leži kazališni ključ za oblikovanje tog štiva na sceni.

Tamara Damjanović odrasla je u Osijeku, a kazalište je bilo njena dugogodišnja ljubav. Teatrom se bavila još kao dijete u dramskom studiju, a zatim i u srednjoj školi. U Osijeku je diplomirala kroatistiku, a zatim je na Odsjeku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisala poslijediplomski studij.

'Tada sam u Zagrebu srela glumicu i svoju prijateljicu iz osječkog dječjeg kazališta Miju Anočić, koja me pitala kad ću im se konačno pridružiti na Akademiji. U to vrijeme zaista nisam razmišljala o tome. Međutim, kad mi je ona rekla: 'A što te košta?', osjetila sam da bih zaista trebala pokušati, otišla na prijamni ispit na Akademiju i upisala glumu. Očito je moja odluka o kazalištu morala sazreti u meni', kaže redateljica, kojoj je do sada surađivala s Paolom Magellijem na komadu 'Ponovno ujedinjenje dviju Koreja' u Gavelli te na Vidićevu tekstu 'Noćni život' u ZKM-u, zatim je asistirala Olji Lozici u angažiranom projektu 'Radnice u gladovanju', također u ZKM-u, a debitirala je u Gavelli režijom komada 'Srce veće od ruku'.

Premda nije lako adaptirati neki roman, a posebno ne ovakav kakav je Karakaševo 'Sjećanje šume', koji nema jaku i čvrstu fabulu, Tamara Damjanović ističe da u ovoj njenoj prvoj adaptaciji za kazalište nije bilo većih problema - to im je svima bio velik izazov.

'Kad smo počeli raditi adaptaciju, otkrili smo da su Kafkino 'Pismo ocu' i Karakaševo 'Sjećanje šume' vrlo slično štivo. U obje proze postoje slične situacije, što znači da ljudskim ponašanjem vlada neki univerzalni mehanizam. Kad smo to otkrili, krenuli smo za tim. Imali smo sreću što smo surađivali s Karakašem, koji je prekrasno stvorenje, užasno nadaren pisac i predivan čovjek. On nam je bio važan jezični suradnik, ali nam je u adaptaciji ostavio ogromnu slobodu i ni u jednom trenutku nije inzistirao na nekom svom mišljenju, recimo na Lici sedamdesetih, nego nam je prepustio da iščitamo svoju priču', ispričala je redateljica. 

Kako je Karakaš u romanu otvorio jako puno tema, nastavlja, prvo su komprimirali priču tako da prirodno teče i ima svoj početak, razvoj i kraj. Zatim su odabrali kazališne ključeve, među kojima važno mjesto imaju zvuk i muzika.

'Glumci uživo izvode muziku na sceni i proizvode razne zvukove, a zatim se svi ti zvukovi stapaju u zvučne slike koje pak stvaraju odličnu atmosferu. Te zvučne slike ne stvaraju se samo instrumentima – imamo samo dva bubnja i klavir - nego i drugim predmetima, kao što su razne teglice, šuškalice, kante i slično, koji stvaraju vrlo dojmljivu zvučnu podlogu za dramske prizore. Scenografija je jednostavna, pa će tako na sceni biti postavljene samo vertikale koje metaforički prikazuju šumu te nekoliko panjeva i tepih s lišćem. Naglasak je na čistoći te na glumcima i njihovoj izvedbi', objasnila je redateljica.       

U romanu se pojavljuje 40-ak lica, od kojih su neki samo epizode, pa ih je odlučila sabiti, naglašava, i svesti na 15-ak likova kako bi dobila što kompleksnije karaktere. U predstavi sudjeluje 11 glumaca, međutim troje od njih igraju po nekoliko lica, ističe, koja su jednako glumački izazovna, primjerice Barbara Nola igra tri potpuno različite osobe, ali svaki od tih likova ima vlastitu funkciju.   

'Mislim da sam napravila dobru podjelu. Uvijek biram glumce prema nekom unutrašnjem osjećanju, kad osjetim da oni kao ljudi imaju sličan tip energije kao ti likovi. Glavnu ulogu dječaka ima Filip Križan, koji igra u mojoj omiljenoj predstavi 'Mrzim istinu' Olivera Frljića. Čim sam odlučila raditi Karakašev roman, nisam bila u dilemi koga ću izabrati. Neki glumci igraju likove starije od sebe, primjerice Janko Rakoš igra djeda, a Ana Kvrgić baku. Inače se trudim ostaviti glumcu što više posla kako bi prepoznao svoje potencijale u različitim segmentima. Volim kad su glumci angažirani na sceni', kaže.     

'Naravno, no ne treba ići u sentiment i patetiku jer kazalište ne postoji da bi bilo sentimentalno, nego da bi prikazalo priču onakvom kakvom ona jest bez moralnog dociranja. Mislim da današnjem teatru nedostaje upravo takvih sadržaja. Sigurna sam da gledatelji mogu prepoznati takvo osjećanje svijeta i povezati se s time, jednako kako su se čitatelji 'Sjećanja šume' povezali s romanom', naglasila je Tamara Damjanović, dodavši da bismo trebali dopustiti tom svijetu da nas vodi kako bi nas negdje otvorio.  

Premda nas od priče u romanu dijeli 30-ak godina, je li tekst aktualiziran i možemo li se prepoznati u toj Karakaševoj priči?

'Apsolutno, no nismo se opterećivali Likom u sedamdesetima niti smo se bavili nekim ličkim narodnim običajima', objasnila je redateljica, dodavši da su Liku ostavili samo u govoru jer su htjeli da predstava bude univerzalna priča o problematičnom odnosu dječaka i njegove sredine.

Kakav je to osjećaj kad mlada redateljica na početku karijere dobije šansu raditi u etabliranom dramskom kazalištu kakvo je Gavella?

'Moram priznati da ne osjećam nikakav pritisak, sve mi je to prirodno. Svemir me nagradio time da surađujem s predivnim i susretljivim ljudima i radim u zdravoj atmosferi. Vjerujem u zajedništvo i u to da redatelj treba omogućiti suradnicima slobodu izražavanja. Mislim da se na taj način uspostavlja autoritet i poštovanje neovisno o godinama. Premda u kazalištu postoji neka hijerarhijska ljestvica i zna se tko vodi kolo i tko je kakav kotačić u lancu, ali na kraju, kad se podvuče crta, nevažno je je li bitniji redatelj ili glumac, nego jesmo li svi ispunili svoju svrhu i dali maksimalno od sebe u realizaciji predstave', kaže.

Zanimalo nas je kako su redatelji s kojima je surađivala utjecali na nju?    

'Magelli me je naučio većinu stvari koje znam o kazalištu i neizmjerno sam sretna što sam imala čast raditi s njim punih pet mjeseci. Olja Lozica mi je bliska i privatno, a od nje sam puno naučila o raznim kazališnim poetikama. Kod nje mi se jako sviđa njen autorski iskaz jer i ja stremim autorskom kazalištu. Boris Svrtan i Željka Udovičić apsolutno su predivni ljudi, a moram spomenuti i svog profesora na Akademiji Georgija Para, koji je na predavanjima uvijek balansirao između teorije, iskustva i svojih promišljanja o kazalištu. On mi je usadio zdrav odnos prema teatru. Puno sam naučila gledajući Frljićeve predstave, koje su izuzetno inteligentne, počevši od meni najdraže 'Mrzim istinu' pa nadalje. Frljić mi je zbog svoje autentičnosti i prodornosti uzor, premda njegov tip teatra nije toliko blizak mom. Smatram ga najboljim redateljem na Balkanu i istinskim kazališnim magom', kazala je Tamara Damjanović.