Najnovija Kerempuhova predstava 'Šest likova traži autora', nastala prema najpoznatijem djelu Nobelovca Luigija Pirandella, u suvremenoj aktualizaciji Olivera Frljića započinje vrlo žestoko i smjelo: na scenu stupa Voditelj (igra ga Borko Perić) i pozdravlja sve prisutne – Hrvate, Srbe, čevapčiće i sve ostale i to na 'teritoriju oslobođenom od srbo-četničke agresije', a zatim gledatelje poziva na svadbu Velimira Bujanca. Na scenu izlaze raspojasani uzvanici sa svinjskim maskama na glavama i zatim im svećenik Bogović, kotrljajući se na plinskoj boci, uz muziku Marka Perkovića Kalašnjikova, daje tijelo Kristovo, odnosno 'bijeli prah', koji oni šmrću kroz anus. Među uzvanicima su uglednici društva – Željka Markić, Zdravko Mamić, Zlatko Hasanegović, Josip Klemm i drugi koji se izvijaju u ritmu turbo folka. A zatim se Bujanac vraća po repete. Kad Bujančeva mlada rodi dijete odmah dobije kapu s veliki U. Ore se narodnjaci, puca se iz pištolja, iz kolijevke padaju kosti, igra se nogomet s lubanjom. Počinju hrvatske crkvene igre, kaže Voditelj.         

Frljić u svojoj suvremenoj aktualnoj i žestokoj interpretaciji Pirandellovog djela bez zadrške propituje nacionalne, ideološke, katoličke, obiteljske, moralne, kulturne, glazbene i ostale vrijednosne simbole današnje Hrvatske. U predstavi je mudro povezao originalni tekst i teme, kao što su pitanje braka, preljuba, otimanja djece, podvođenja kćeri i pokušaj incesta, te općenito atmosferu Pirandellovog komada i posebno motiv svadbe te temu kazališta u kazalištu s hrvatskom situacijom, mentalitetom i strahovima. Predstava je višeslojna i progovara o mnogim pitanjima današnjeg vremena. Posve su jasno istaknute veze s Hrvatskom, od proteza i transparenta 'Hod za život' preko položaja Srba u Hrvatskoj kao jedne od 'većih opasnosti' ('svi su Srbi, i Dubravka Vrgoč, Snježana Abramović, Zlatko Vitez...') do udovica branitelja i ploče s natpisom Trg maršala Tita, koja na poleđini ima novi naziv Trg poglavnika Ante Pavelića čime nedvosmisleno ukazuje na smjenu ideološkog i političkog diskursa u zemlji te na put kojim Hrvatska kroči.

Također problematizira neke od svojih omiljenih tema, kao što je hrvatsko glumište i njegova autocenzura čime kritizira pasivnost umjetnika i njihovu sklonost šutnji i nezamjeranju. Tako se jedan glumac 'ne bi zaje....vao s Mamićem, to je mafija', drugi ne bi s braniteljima, a treći ne bi s Bujancem. Žestoko se obrušava i na obitelj, odnose i vrijednosti unutar obitelji, te prokazuje svu licemjernost i neempatičnost njezinih članova. Posebno se sprda sa šupljom parolom 'U ime obitelji' koja se u predstavi spominje barem 30 puta, dakle apsolutno previše, terorizirajući time publiku, jednako kako to čini čini u stvarnom životu Hrvatske ultrakonzervatorna autorica tog pokliča. Tako se 'U ime obitelji' odlazi u bordel, vara ženu i pokušava silovati prostitutka na hrvatskoj zastavi, ali čine i sve ostale nemoralne gadosti i svinjarije. U kontekstu biografije Nobelovca Luigija Pirandella, koji je bio potpisnik Manifesta fašističkih intelektualaca, možemo iščitati vezu između fašizma i tog obiteljaškog slogana, te zaključiti da upravo u obitelji i iz obitelji počinju sve traume i gorčine, koje zatim slijedom okolnosti rezultiraju pozitivnom ili negativnom ideološkom matricom.    

Također, Frljić je u svom aktualnom čitanju Pirandellovog teksta vrlo uspješno uspio povezati potragu Pirandellovih dramskih likova za autorom s potragom Hrvatske za njezinim identitetom te političkim i kulturnim smjerom, koja traje od osamostaljenja, dakle, više od 25 godina, i u kojoj su se pogubile ili čak žrtvovale mnoge moralne i ljudske vrijednosti. Dakle, u Frljićevom čitanju tema je i fašizam, odnosno fašizacija društva i inertnost njegovih članova, koji mirne savjesti promatraju njegov uspon.

Tu sliku hrvatskog vrludanja i raspojasanog morala Frljić prikazuje svojom prepoznatljivom poetikom, punom jasnih političkih i društvenih simbola i originalnih scenskih slika, kao što je primjerice slika večere za kojom se rukama žderu špageti, prizor pokušaja silovanja, ili seks ispod hrvatske zastave. Čak se može reći da je redatelj ponešto umirio svoju maštu i kritičnost, osim u prizoru svadbe, i sofisticiranim slikama i pametnim redateljskim potezima iznio predstavu do kraja. U svakom slučaju, uspio je stvoriti pirandelovsku atmosferu na balkanski način u kojoj se miješaju zbilja i iluzije, te isprepliću uloge glumaca i likova, ali ni u jednom trenutku ne nastaje kaos nego sve imaju svoju lokiku i smisao.

Može se zaključiti da je Frljićeva predstava 'Šest likova traže autora' vrlo jasan, direktan i koncizan satirički prikaz moralnog stanja današnje Hrvatske u kojoj većina šuti, pogotovo oni koji bi trebali biti glasni, a za to vrijeme oni sa svinjskim glavama ali u dobro skrojenim odijelima šmrću kokain, slušaju turbo folk, siluju žene i kroje pravdu. Ta pasivnost je potcrtana pitanjem Redatelja, jednim od ključnih u predstavi, koje upućuje glumcima, ali i svima nama: 'Kad ćete prestati biti pasivni, pi..da vam materina?' Ukratko rečeno, to je ozbiljna, kreativna i majstorski režirana satira, kritična i gorka, s jasnom idejom i porukom, upravo onakva kakve nedostaju Zagrebu.

Redatelja igra novi član Kerempuhova ansambla Jerko Marčić, koji je napustio riječki HNK Ivana pl. Zajca gdje je bio jedan od uzdanica riječke Drame, a u Zagrebu na angažmanu od 1. siječnja. On svog Redatelja igra krajnje nabrijano i temperamentno, na trenutke groteskno, s možda previše agresivnosti i psovki, s vulkanskom energijom, koja će u svakom slučaju itekako dobro doći Kerempuhovom ansamblu. Posebno je dobar u sceni pokušaja silovanja Pastorke, kad stiša energiju i pretvori se u masnog, zadriglog i raspojasanog 'obiteljskog' čovjeka, koji ne preže ni od čega.  

Linda Begonja uvjerljivo, moćno i na trenutke dirljivo igra Pastorku, koristeći u interpretaciji tog značajnog lika širok raspon emocija, od razočarane kćeri preko gorčine i bola prostitutke koja spletom nehumanih obiteljskih odnosa završava u bordelu do snage i jakosti hrabre i beskompromisne žene, te na kraju poručuju 'Odje...te svi u ime obitelji!'.

Istaknuli su se i Branka Trlin kao bešćutna Majka i Vilim Matula kao beskrupulozni Otac, Borko Perić kao Voditelj programa i Prvak, te Damir Poljičak kao Sin i Glumac.

Novost je da u predstavi igraju novi mladi glumci Splićanin Roko Sikavica i Iva Šimić (vodila dječju TV emisiju Juhuhu)  koji se pojavljuju u ulogama Dječaka i Djevojčice. U veseloj i glasnoj glumačkoj družini igrali su Mia Anočić Valentić, Matija Šakoronja, Ozren Opačić, te vanjski suradnici Kim Končar, Karlo Mlinar (glumio u Kurspahićeom 'Padu' u ZKM-u) i Filip Sertić (igrao u TV seriji 'Crno-bijeli svijet').  

Frljić je u suradnji s Alanom Sinkauzom napravio izbor glazbe opredijelivši se za turbo folk, ali i neke balade, što u predstavu donosi povezanost s aktualnim vremenom ali i živahnost te potcrtavanje dramaturške potke. Dramaturginja Nina Gojić vrlo je precizno i pametno obavila svoj dio posla, dok se scenograf Igor Pauška odlučio scenu popuniti golemom 'singericom', simbolom Majčina posla, ali i metafore za najraznovrsnija krojenja, od povijesnih do političkih. Također su na sceni i neki predmeti koji jasno simboliziju duh današnjeg vremena kao što su invalidska kolica, umjetne noge... Značajan udio u predstavi ima koreografija Ana Kreitmeyer, koja je zaslužna što se mnoge grupne scene odvijaju u pokretu, što predstavi daje još jednu kvalitetu. Kostimografkinja Sandra Dekanić izabrala je svevremene kostime, čime je potcrtanost svevremenost teme, a Vesna Kolarec je s pažnjom oblikovala svjetlo.