Frljićeva adaptacija Pirandellove drame iz 1921. počinje 'žestoko' probom predstave, odnosno uprizorenjem orgijastičke desničarske svadbe, na kojoj se konzumiraju droge i svira turbofolk, uz 'Za dom spremni', katoličku i nacionalnu ikonografiju. Konzervativni uglednici nose svinjske maske, uz Thompsona i okretanje ploče s natpisom 'Trg maršala Tita'u 'Trg poglavnika Ante Pavelića'.      

 U daljnjem tijeku predstave problematizira se pasivnost članova obitelji u potrazi za identitetom, autoritetom i režiserom, a scenom dominira divovska singerica kojom kroji režiser predstave.

 Članovi obitelji, likovi, ne mogu se usuglasiti i donijeti jedinstveno stajalište o onome što im se u životu  dogodilo metaforički oslikavajući Hrvatsku kao 'zemlju koja se jednakim žarom detuđmanizirala i retuđmanizirala', navodi u najavi Kazalište Kerempuh u koje se Frljić vraća tri godine nakon svog autorskog projekta 'Jazavac u Kerempuhu'.

Kako drama odmiče, postaje sve jasnije da se likovi nikada neće dogovoriti oko toga čija perspektiva treba biti zastupljena, a komad u cjelini dovodi u pitanje formu i ideju drame. Zanimljivo je pritom da Pirandello povezuje svoj metadramski postupak s idejom rasapa nuklearne obitelji, a najčešća sintagma koja se čula u Frljićevoj predstavi bila je 'U ime obitelji'.

Tako se pod tim sloganom odlazi u bordel, vara ženu i pokušava silovati prostitutke na povijesnoj zastavi koja počinje s bijelim poljem.

Frljićeva predstava 'vrvi' poveznicama s aktualnim hrvatskim društvenim i političkim događajima, ima tu i 'Hoda za život', invalidskih proteza, izmjena kazališnog zakona, pitanja položaja Srba u javnom životu metropole....  

U ulogama likova nastupili su Linda Begonja, Vilim Matula, Damir Poljičak i Branka Trlin, uz mlade glumce Roka Sikavicu i Ivu Šimić u ulogama Dječaka i Djevojčice. Redatelja igra novopridošli član Kerempuhova ansambla Jerko Marčić, a ostatak glumačke družine Mia Anočić Valentić / Tihana Lazović, Ozren Opačić, Borko Perić, Matija Šakoronja, te vanjski suradnici Kim Končar, Karlo Mlinar i Filip Sertić, koje je publika nagradila dugotrajnim pljeskom i ovacijama.

Frljić potpisuje i adaptaciju teksta te izbor glazbe, dramaturginja je Nina Gojić, scenograf Igor Pauška, kostimografkinja Sandra Dekanić. Oblikovateljica svjetla je Vesna Kolarec, zvuka Alan Sinkauz, a pokreta Ana Kreitmeyer.

Pirandellova drama 'Šest likova traži autora' već je u vrijeme svojeg nastanka i prvog izvođenja 1921. izazvala podijeljene reakcije kod publike i kritike, podjednako zbog razotkrivanja kazališnog aparata i prokazivanja licemjerja obiteljske zajednice u raspadu obitelji šest odbačenih likova. Dvije disfunkcionalne zajednice, kako ona kazališna tako i obiteljska, promatrane usporedno, progovaraju o patologiji kolektiva koji počivaju na strogim hijerarhijama i neupitnim pozicijama moći.

Obitelj pritom ipak figurira kao osnovna ćelija društva potvrđujući tezu da što je obitelj "funkcionalnija" i što bolje prenosi dominantne društvene vrijednosti, to disfunkcionalnije pojedince proizvodi, koji se nisu u stanju emancipirati od vrijednosti i različitih uloga usvojenih tim putem.

'U društvu koje posljednjih 26 godina opsesivno traži svoj identitet i autora, ova Pirandellova drama o kazalištu svakako dobiva i nova značenja. Pirandelizacija javnog života u Hrvatskoj odavno je izbrisala granicu između zbilje i fikcije te pokazala kako se kazališni oblici manipulacije također koriste za proizvodnju sadržaja u javnom prostoru. Kao potpisnik Manifesta fašističkih intelektualaca, talijanski Nobelovac Pirandello svakako nalazi ideološke rezonancije i u današnjoj Hrvatskoj - barem po broju likova koji ga, i ne znajući, traže', ističu iz Kerempuha.