Urednik u Profilu Drago Glamuzina požalio se da je na knjigu Roberta Perišića 'Uvod u smiješni ples' trebalo čekati dvije godine preko dogovorenog roka, no da se na kraju itekako isplatilo. No kako su u pitanju tekstovi koji specifično kombiniraju narativno i esejističko te su nastajali godinama, još jedna ili dvije u tom kontekstu ne znače previše.

'Uvod u smiješni ples' pomalo je čudnovata zbirka tekstova, koji su svi utemeljeni na autobiografskim elementima, ali se u njima ne bavi toliko intimnim mijenama autora, koliko odnosom pojedinca sa svojom okolinom. Perišićevi tekstovi se tako događaju u Dalmaciji ili Zagrebu, Gruziji i Japanu i imaju ponajprije fenomenološki pristup, često uokvirenim proznim početkom i krajem. 'Želio sam razbita opća mjesta općih mjesta', objasnio je na predstavljanju knjige Perišić, pa je svakoj od izabranih tema – među kojima su boravak u JNA, iskustva i doživljaje s putovanja, prilagodba Dalmatinaca na život u Zagrebu – pristupio s iznenađujućih strana.

Primjerice, 'Jedno mlado ljeto' dekonstrukcija je fenomena tzv. galebova, dakle poznatih predstavnika dalmatinskog mačističkog mentaliteta, koji svoja ljeta posvećuju serijskom zavođenju strankinja. Kod Perišića sve to započinje liričnom slikom mladića koji hita na motoru (marke Tomos, naravno, jer početna scena se odvija u osamdesetim godinama prošlog stoljeća), no cijela priča završava na drukčiji način od očekivanog. 'Jedno mlado ljeto' svojim krajem demonstrira autorski pristup Perišića, koji ga je na promociji definirao izjavom da 'piše o sebi s ozbiljnim humorističnim odmakom'.
Perišić je također napomenuo da ne vjeruje u istinitost pripovijedanja, jer se svi događaji stvaraju u jeziku, referirajući se na početak svog teksta o Dalmatincima u Zagrebu. On započinje zabavnom anegdotom, za koju pisac ubrzo otkriva da je potpuno izmišljena i bez ikakve autobiografske osnove, ali da izgleda kao nešto što se doista dogodilo. Perišić benevolentno analizira razlike u stilu života i mentalitetu te se predstavlja kao dobro integrirani Dalmatinac u metropoli. Ono što u tom kontekstu pomalo nedostaje jest osvrt na ponašanje i stavove Purgera, koji se žale na tzv. dotepence, iako bi bez njih Zagreb bio važan kao Virovitica.

Kritičar Boris Postnikov naglasio je da je 'Uvod u smiješni ples' teško žanrovski svrstati, ali da je ipak 'narativnost u osnovi ovih tekstova'. Oni doista jesu kao priče, ali one priče koje nude i događaje i refleksiju. S obzirom na to da su autofabularne, mnogi događaji su iz Perišićeva života, a refleksija nije samo njegova nego i o njemu. Pa zato Perišić ima potrebu razbiti mit o služenju vojnog roka kao periodu postajanja muškarcem te se direktno bavi činjenicom da je sve to zajedno jedno veliko psihofizičko mučenje.

Kafići postaju mitska mjesta, što ne znači da njihovi rituali nisu prijemčivi za analizu, kao i zapisi iz knjige žalbi, koji se ispostavljaju kao dnevnik života jednog ugostiteljskog objekta i ljudi koji se za njega vežu, kao osoblje ili gosti. Time se bavi esej 'Fatamorgana iz kafića', koji je Roberta Perišića na predstavljanju potaknuo na još jedan ozbiljno humoristični odmak od samoga sebe. Komentirajući da ga ljudi vide kao nekoga tko je uvijek u frajerskoj pozi, Perišić je ironično izjavio: 'Ljudi koji me ne poznaju misle da ja uvijek namještam kul facu, ali meni je to zapravo prirodno.'