Autori su Barbara Vujanović, Dalibor Prančević, Marijan Lipovac i Jiri Kudela, a nakladnici Muzeji Ivana Meštrovića – Atelijer Meštrović i Hrvatsko-češko društvo.

Podijeljeno u četiri cjeline to bogato ilustrirano dvojezično izdanje s tekstovima na hrvatskom i engleskom jeziku, te sa sažecima na češkom jeziku, donosi mnoge dosad nepoznate podatke koji osvjetljavaju hrvatsko-češke umjetničke i političke veze.

Uz Meštrovića neki od važnijih protagonista u odnosima dviju zemalja bili su obitelj Masaryk te, među ostalima, Petar Pallavicini, Ivan Skokandić, Robert Jean-Ivanović, Petar Bibić, Nikola Bodrožić, Frano Kršinić, Trpimir Ivančević i češki umjetnici Ruzena Zatková i Bohumil Kafka.

Barbara Vujanović u svom je tekstu, 'Ivan Meštrović - kulturni diplomat 20. stoljeća: odnosi s češkim umjetnicima i političarima' razmotrila sve dionice Meštrovićeve veze s Češkom, apostrofirajući ga kao umjetnika koji je svoje djelo stavljao i u funkciju kulturne diplomacije, još od studentskih dana do godina u američkome egzilu.

Posebno se izdvaja dosad nepoznati podatak, potkrijepljen Meštrovićevom korespondencijom s kiparom Bohumilom Kafkom, da je Meštrović prihvaćen za člana društva Manes.

Unutar tog dijela knjige ističe se i njegov odnos s obitelji Masaryk, osobito onaj s prvim češko-slovačkim predsjednikom Tomašom Garrigueom Masarykom, kojega je portretirao i koji mu je dodijelio najviše čehoslovačko odlikovanje Red bijeloga lava drugog reda.

Masaryk, filozof, političar i prvi češki predsjednik, u središtu je dionice knjige čiji je autor bivši češki veleposlanik u Hrvatskoj Jiri Kudela.

'Koncentrirao sam se na Masaryka kao čovjeka koji je imao ideju koju je želio ostvariti, ali je bio i realist koji je znao da ne može sve', rekao je Kudela na promociji, dodavši da je želio pokazati kako su mu principi bili vredniji od ekonomskih ili nekih drugih interesa.

Sličnosti i razlike dviju zemalja kroz povijest

Marijan Lipovac, predsjednik Hrvatsko-češkog društva u svom je tekstu obradio hrvatsko-češke odnose u Meštrovićevo doba, ispunjeno burnim promjenama.

Ukazao je na sličnosti i razlike u povijesti dviju zemalja - početkom 20. stoljeća obje su bile dio Austro-Ugarske, a njenim raspadom 1918. i nastankom Jugoslavije i Čehoslovačke prvi put nakon gotovo četiri stoljeća Hrvati i Česi ne žive u istoj državnoj zajednici.

Dok je u Austro-Ugarskoj Hrvatska imala veći stupanj autonomije od Češke, nakon 1918. gubi državnost, a Češka u zajednici sa Slovačkom postaje samostalna. Nakon Drugog svjetskog rata zbog niza faktora hrvatsko-češki odnosi nisu se mogli razvijati u punom intenzitetu.

Po Lipovčevim riječima, u dosad devetoj knjizi Hrvatsko-češkog društva objavio je kraću verziju svog rada, a izvorni bi mogao poslužiti za neku novu knjigu koja bi podrobnije obradila temu.

'Budući da je knjiga objavljena na hrvatskom i engleskom jeziku ona će biti dostupna cijelome svijetu, što je i primjereno jer je Meštrović zapravo svjetski velikan', zaključio je.

Recenzent Damir Agičić je ustvrdio kako je Lipovac u svom tekstu dao 'kratak i vrlo sadržajan, jasan i pregledan, znanstveno utemeljen i pristupačnim stilom napisan pregled odnosa među dvama narodima od kraja 19. do šezdesetih godina 20. stoljeća'.

Dalibor Prančević pisao je o važnom segmentu domaće povijesti umjetnosti, činjenici da su mnogi Hrvati u posljednjim desetljećima 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća odlazili u Prag koji se afirmirao kao važno edukacijsko središte na području znanosti i umjetnosti.

U središtu njegova zanimanja bili su praška Akademija likovnih umjetnosti kao mjesto na kojemu su hrvatski umjetnici studirali kiparstvo, ali i njihovi profesori koji su ih podučavali kiparskim vještinama.

Na temelju istraživanja u arhivu praške Akademije obradio je praški studijski boravak dvanaestorice hrvatskih studenata kiparstva u razdoblju do početka Drugoga svjetskog rata, među kojima je niz poznatih autora, ali i nekih koji dosad nisu zamijećeni.

'Hrvatska povijest umjetnosti dosad je samo parcijalno posvećivala pozornost vezama hrvatske i češke moderne umjetnosti referirajući se najčešće na životnu dionicu Vlahe Bukovca u Pragu ili pak stvaralačke epizode slikara neformalne skupine praške četvorice', rekao je recenzent knjige Petar Prelog.

Smatra kako je ovom knjigom napravljen korak dalje u tumačenju bliskosti hrvatske i češke umjetnosti te je 'produbljeno je i usustavljeno poznavanje Meštrovićeve višedesetljetne povezanosti s češkom kulturom, pojedinim umjetnicima i političarima te je pružen društveni i umjetnički kontekst potreban za razumijevanje svih slojeva toga intenzivnog i kompleksnog odnosa'.

'Knjiga nadilazi usko umjetnički interes vezan uz glasovitoga kipara te predstavlja poticaj, ali i svojevrsni model, za buduća istraživanja brojnih i bogatih kulturoloških veza Hrvatske i Češke', istaknuo je.