Smoje je umro 1995., a rukopis je pronađen u ostavštini njegove udovice Lepe koja je umrla 11 godina kasnije, te je ljubaznošću njezinih nasljednika ustupljen izdavaču Hena com.

Knjiga je predstavljena u Kulturnom centru Mesnička, gdje je okupljene uvodno pozdravila urednica Marina Vujčić. Istaknula je kako je riječ o za hrvatsku kulturu važnome događaju za čiji je pronalazak najzaslužniji nasljednik pokretne ostavštine Miljenka i Lepe Smoje, splitski fotograf Feđa Klarić.

Klarić je istaknuo da su Smoje i Lepa živjeli 'vanka regule, vanka standarda, tako su orijentirali svoje stvaralaštvo i svoj život' i zato je red da i predstavljanje te knjige bude 'vanka regule', uz zajedničku pjesmu svih nazočnih 'Laku noć Luiđi, laku noć Bepina' i 'Ča je život vengo fantažija'.

O knjizi su, kao poznavatelji Smojina opusa, govorili književnici Miljenko Jergović i Ivica Ivanišević.

Ivanišević je razgovor započeo šalom, ustvrdivši kako bi Smoje 'kad bi mogao svima nama trebao 'dati trisku' što je taj rukopis tek sad objavlje', jer 'svi smo znali da taj rukopis postoji, neki su njegovi dijelovi čak i objavljivani, a svi smo na njega uredno zaboravil'.

'Tu je knjigu najlakše predstaviti kao nekakvu prirodnu ekstenziju Smojine dugovječne novinske rubrike 'Dnevnik jednog penzionera', samo što ovo piše jedan temeljito drugačiji Smoje, puno gorči, sumorniji i uplašeniji. Na neki način može se kazati da je ovo najosobnija knjiga koju je Smoje napisao', rekao je Ivanišević.

S tom se ocjenom složio i Jergović, koji je pojasnio kako je tome razlog činjenica što je to 'jedina Smojina knjiga pisana u vremenu kada nije postojao fiksirani svjetonazor, fiksirani stav o svijetu oko nas – 1991. godina, vrijeme kada ljudi još uvijek nisu znali što mislit'.

'U naknadnoj interpretaciji stvari pokazat će se da su znali što misliti još od stoljeća sedmog; Hrvati su zaista uspjeli sami sebe uvjeriti u to da su to što danas misle oduvijek mislili. Ali te 1991. to tako nije izgledalo, tada čovjek sam sa sobom nije bio na čisto, a kamoli sa svojom okolinom', rekao je Jergović.

'To bi se moglo nazvati dezorijentiranošću. Ali ta (Smojina) dezorijentiranost na jedan je paradoksalan način najtočnija moguća orijentacija, ne samo u odnosu na to vrijeme nego i na sva druga vremena", dodao je, "što je upravo i razlog zašto je taj rukopis tako dugo bio nepostojeći, zaboravljen, zagubljen, jer vjerojatno ni Smoji u godinama prije njegove smrti nije baš bilo jako stalo do njega'.

Knjiga 'Judi i beštije' pokriva razdoblje kasnog ljeta i jeseni 1991., kada prve naznake rata Miljenka Smoju zatiču na njegovoj malomišćanskoj adresi, u Supetru na otoku Braču. Već četiri mjeseca ne piše ništa – kako kaže već na prvoj stranici, prvi put u životu uzeo je duži odmor. Odlučuje bilježiti svoju svakodnevnicu ispisujući, premda izmješten iz svoga grada, ratnu kroniku Splita, 'dnevnik osvješćivanja užasa koji se tada zbivao, u izravnom prijenosu'.

Rezultat je, kako je najavljeno, 'depatetizirano, a opet bolno potresno svjedočanstvo sumornih godina, začinjeno brojnim satiričnim žalcima apsolutno na visini svoje reputacije meštra humorističnog pisanja", knjiga koja se čita kao dojmljiv i pouzdan vodič kroz jednu tužnu epohu koji pokazuje kako je i pod nepretencioznom egidom žurnalističkog dnevnika moguće ispisivati moćnu literaturu'.

'Iz današnje perspektive neke stvari u ovoj knjizi djeluju potpuno nevjerojatno, kao i Smojina stalna izmjena raspoloženja', napomenuo je Jergović, a njome nas Smoje 'i ne znajući što čini, vraća nekim saznanjima, emocijama, i toj nekoj važnoj, korisnoj i plemenitoj zbrci naših misli i naših duša'.

'Ta zbrka koju donosi ta knjiga zapravo je nešto u ovom trenutku najdragocjenije. Čini mi se da nikad niti jedna knjiga nije u tako pravo vrijeme izašla, jer da je izašla prije 26-27 godina kada je i napisana, to bi bila samo još jedna knjiga Miljenka Smoje i ništa drugo. Da je objavljena prije 15 godina, te knjige ne bi ni bilo niti bi imala bilo kakvog dubljeg smisla. Ona izlazeći danas zapravo dolazi svojim pravim čitateljima', poručio je Jergović.

Novinar, književnik i televizijski scenarist Miljenko Smoje (1923.-1995.) pisao je reportaže, putopise i satire o ljudima koje je susretao te komentare o aktualnim zbivanjima u društvu. Radio je na Radio Splitu te bio suradnik novina u širokom rasponu od Slobodne Dalmacije, preko zagrebačkog Vjesnika u srijedu i Vjesnika, do sarajevskog tjednika As. Pokrenuo je satirične listove Pomet i Berekin.

Tijekom 1970-tih i 1980-tih pisao je scenarije za film i televiziju, a najveću popularnost donijele su mu serije 'Naše malo misto' i 'Velo misto', kronike dalmatinskog života u međuratnom i poratnom razdoblju. Oba scenarija objavio je i kao romane ('Kronika o našem malom mistu', 1971.; 'Velo misto', 1981.). Desetljećima je pisao i humorističnu feljtonističku kroniku u kojoj se bavi splitskim i otočnim mentalitetom i načinom života. Ti tekstovi sabrani su u 'Dalmatinskim pismima' (1976.), 'Libru Miljenka Smoje' (1981.) i u 'Dnevniku jednog penzionera' (1981.).

Tijekom 1990-tih redovito je objavljivao tekstove u Feral Tribuneu, od kojih je dio objavljen kao zasebna knjiga ('Pasje novelete', 1996.).

Ulomke Smojinih zapisa čitala je glumica Zoja Odak.