Iako iz Drugog svjetskog rata postoji bezbroj uzbudljivih, tragičnih i neponovljivih priča, ratna biografija Salomona Perela (rođ. 1925.) 'Bio sam Hitlerov omladinac Salomon' (u izdanju Profila) nesumnjivo je jedna od najnevjerojatnijih.

S odmakom od pedeset godina, Salomon Perel u svojoj autobiografiji pokušava objasniti kako mu je uspjelo, kao neiskusnom mladcu, tako vješto glumiti Nijemca, pripadnika Hitlerjugenda, premda je već na prvi pogled, i fizički, svojim niskim rastom i tamnom crnom kosom upadljivo odudarao od 'pravog' arijevca.

Bolno iskren, Perel priznaje kako se u njemu, i mimo njegove racionalne odluke, dogodila identifikacija s nacionalsocijalističkom ideologijom. Danas, 89-godišnji biznismen iz Izraela još uvijek putuje svijetom pripovijedajući svoju nevjerojatnu biografiju s jednim ciljem – da se ne ponovi.

Ususret promociji njegove autobiografije u Zagrebu, s Perelom smo razgovarali o njegovu fascinantnom putu kroz kaos Drugog svjetskog rata i Holokausta.

Nakon svih proživljenih iskustava, bijega, preživljavanja, suočavanja s pogibijom većine obitelji u koncentracijskim logorima, kakva ste osoba danas? Kako doživljavate svoj identitet? Je li Vas trajno obilježila rascijepljenost svijeta u kojem ste živjeli?
Mislim da sve što sam doživio kao individua, sve se to na neki način posložilo u sukus povijesti 20. stoljeća. Doživio sam i proživio sve ideologije: komunizam, socijalizam, nacionalsocijalizam, cionizam, fašizam i nakon svega toga, mogu za sebe reći: ja sam veleposlanik mira, boljeg razumijevanja među narodima i različitim kulturama.

Osjećate li i danas naspram nekoga bijes? Možete li se zamisliti u situaciji u kojoj dajete oprost ljudima koji su Vam ubili majku Rebekku, oca Israela i mlađu sestru Berthu?
Što se tiče mržnje ili želje za osvetom, toga uopće nemam, mislim da su takvi osjećaji loši 'konzultanti' u čovjekovu životu i odlukama. Za oprost, teško je reći, ali i tu je situacija dosta jasna - zločin koji se počinio nad čovječanstvom mora se kazniti. To je za mene izvan sumnje. Ali što se tiče tih mojih drugova, kolega s kojima sam bio među Hitlerovim omladincima, mislim da su i oni bili žrtve sistema, ne mogu ih okriviti jer im je bio ispran mozak. To su počeli činiti roditelji, pa škola, pa crkve i možda ih ja od svih drugih mogu najbolje i razumjeti. Poslije kad su se javili u vojsku i postali dijelovi jedinica SS-a, ako su činili zločine, smatram da zaslužuju kaznu. No nisam zagovornik kolektivne krivnje, to za mene ne postoji. Zalažem se za toleranciju i razumijevanje.

U knjizi pišete da tijekom bivanja u školi u Braunschweigu i obučavanja za Hitlerove omladince mnogi od njih nisu znali za postojanje koncentracijskih logora i što se u njima zbiva. Kasnije ste i sami objasnili da je kod Vas u pitanju bio složen mehanizam zavaravanja kako biste preživjeli. No što je bilo s ostalima, koji su vjerovali u nacističku propagandu koja je dehumanizirala Židove?
Svi su znali što se događa u Njemačkoj, svi su znali da koncentracijski logori postoje i da postoje plinske komore, ali o tome se nije javno govorilo. To je bio neki tajni sporazum unutar njemačkog naroda. Znalo se, recimo, kod pripadnika jedinica SS-a da im prijeti smrtna kazna u slučaju da progovore o onome što se tamo zbivalo. Tada još nije bilo televizije, ali unutar kinoprograma bio je jedan dio vijesti i na tim vijestima moglo se prije filma vidjeti kako Židovi sami sebi kopaju grobove i kako ih nakon strijeljanja tamo bacaju. Dakle, Nijemci su znali. Ja sam to i vidio, nisam samo teoretski znao. Kad sam bio na fronti pokraj Minska, vidio sam kako Židove vode u šumu na strijeljanje, a kad sam bio u getu u Lodzu, bilo je leševa koji su ležali posvuda.

Kako ste tada pomirivali tu dihotomiju ličnosti Salomona Perela i Josefa Perjella: osobu koja se skriva u očaju i užasu straha za vlastiti život i život svoje obitelji, a s druge strane, osobu koja aktivno, čak ostrašćeno djeluje u svim nametnutim aktivnostima škole Hitlerove mladeži u Braunschweigu?
Objašnjavam to strahom i željom za preživljavanjem; oni su u meni na neki način aktivirali zaštitni mehanizam samoodržanja, kao da se upalio autopilot koji je preuzeo kontrolu nada mnom. On je kontrolirao i emocije i misli i sve je bilo programirano na način da me nitko ne prepozna kao Židova. Međutim, preko dana sam bio oduševljeni sljedbenik Hitlerove mladeži i jako sam se trudio maksimalno sudjelovati i briljirati u svima aktivnostima, vjerno sam to živio. Ali po noći bih se budio, plakao i čeznuo za svojim starim životom, getom u kojem sam ostavio roditelje i obitelj. Živio sam dvostruki život. U prsima mi je stalno bila borba dviju duša, dnevne i noćne. Cijelo vrijeme sam živio s neprijateljom u samome sebi.

Tijekom svog desetodnevnog posjeta židovskom getu u Lodzu, napisali ste da je najgore što ste vidjeli u ratu bio potpuni duševni mir ljudi koji su svakodnevno prolazili tramvajem kroz geto ili mirno promatrali preko ograde što se tamo odvija. U knjizi opisujete: 'Začuđen, ustanovio sam kako se život normalno odvija posvuda oko tog jadnog geta u kojem su stotine žena, djece i muškaraca umirale od gladi i boleština. Ni na kojem licu u prolazu nisam primijetio uzrujanost zbog toga ili makar i najmanji znak prosvjeda. Bio sam zaprepašten potresnim pomanjkanjem zanimanja i ravnodušnošću koji su vladali samo nekoliko metara od zidina geta. Činjenica da se čovjek može naviknuti na sav taj užas čini mi se i dan-danas najstravičnijom reakcijom za koju su ljudi uopće sposobni.'
Da, točno, to mi je bilo nešto najgore. Oni su se vozili u tramvaju, neki su čitali novine, a neki su gledali kroz prozor kao da gledaju najljepši vrt s cvijećem ili neki prekrasan park, a ono što su zapravo vidjeli bile su stotine leševa koji su ležali uokolo. Trebalo mi je jako puno samokontrole da ne izgubim razum, počnem vikati i urlikati.

U osmosatnom dokumentarcu 'Shoah' francuskog filmaša Claudea Lanzmana vidimo ukrajinske Poljake kako hladnokrvnom smirenošću, čak i određenom razdraganošću, Židovima koje su susretali u vagonima tijekom transporta u koncentracijski logor Treblinka, muškarcima, ženama, djeci, ukazuju na to da će uskoro biti ubijeni. Kakva su bila Vaša iskustva po tom pitanju, jeste li se susretali s takvim situacijama?
Nisam pristalica kolektivne krivnje. U Jeruzalemu postoji Yad Vashem, muzej Holokausta, tamo su cijele aleje drveća zasađene za Poljake koji su vlastiti život riskirali kako bi spasili Židove, zato nisam za generalizacije. Naravno, poznavao sam puno Poljaka koji su surađivali s Nijemcima kako bi izvukli iz toga neku svoju osobnu korist.

Kad ste prvi put, tijekom ratovanja na sovjetskoj fronti, nakon zarobljavanja, njemačkom vojniku slagali da ste folksdojčer, kazali ste da ste osjećali nečiju zaštitu, kao da se nad vama pojavio oblak nadahnuća i potpune samouvjerenosti da ćete upravo Vi, unatoč bezizlaznosti situacije, uspjeti preživjeti i da Vas nešto veće od Vas samog 'vodi kroz cijelu priču'. Što danas mislite, otkud Vam takva 'inspiracija uvjerenja'?
To se može različito tumačiti. Oni koji vjeruju u Boga, kažu da je to bila 'božja iskra'. Budući da ja sam nisam vjernik, mislim da je to zapravo bio glas moje majke, koja mi je na rastanku rekla: 'Moraš živjeti!' Njezine riječi bile su poput zaštitnog omotača i ona je bila moj anđeo čuvar. Mislim da je taj događaj vrlo lijepo prikazan u filmu 'Europa, Europa' poljske redateljice Agnieszke Holland. U sceni kad me vojnik pitao jesam li Židov, pogledao sam gore prema nebu koje je bilo mračno i sivo i to je bio neki simbol opasnosti, ali zatim me obasjala jedna zraka sunca, i ta je zraka sunca ta 'božja iskra'.

Vjerujete li u Boga ili 'determinirajuće' puteve sudbine, kakav ste smisao u tome pronašli?
Smisao je da sam preživio i da mogu artikulirati poruku, koja onda opet daje mom životu smisao.

U knjizi je zanimljivo opisan i Vaš odnos s njemačkim liječnikom Heinzom Kelzenbergom, koji Vas je prvo probao seksualno zlostavljati, ali nakon što ste mu priznali da ste Židov, postao je čuvar Vaše tajne, blizak prijatelj, prestao je s napastovanjem i čak vam spasio život na fronti.
Da, on me htio silovati i zloupotrijebiti moju mladost. Tad sam imao samo 16 godina i bio sam mu privlačan među svim tim starijim vojnicima. To mogu razumjeti, ali, eto, situacija se promijenila i on je postao moj zaštitnik. Kad sam mu priznao, mogao me odmah prokazati i dati strijeljati, čak bi za to dobio i medalju, ali on je unatoč opasnosti riskirao svoj život samo da me spasi. U toj mojoj nevolji, tješio me.

Kao i gospođa Maria Latsch, majka Vaše tadašnje djevojke Leni, koja Vas je čak upozorila na svoju kćerku, tj. da joj ne trebate vjerovati zato što joj je nacistička stranka isprala mozak. Kazala je samo da su 'djeca danas sasvim drukčija'. Leni je nakon završetka rata postala balerina i udala se za pripadnika Gestapa te su se odselili u Kanadu.
S njom je drugačija situacija: ja sam osjetio veliku potrebu da joj kažem tko sam. Ni dan danas ne mogu to samom sebi objasniti. Zašto sam to učinio, pitam se i danas. Srećom, dobro je prošlo, ona je bila vrlo brižna prema meni, plela mi čarape, radila kolače i čuvala moju tajnu. Nakon rata s Marijom sam se dopisivao sve dok nije preminula.

Kako gledate na suvremene pokrete buđenja neonacizma u brojnim europskim državama?
Moja životna misija postala je širenje znanja, zato svim mladim građanima u svim zemljama u koje me pozovu govorim o tome. Nazvao bih se kulturološkim prosvjetiteljem, jer želim pokazati koliko je to opasno i imam osjećaj da sam neka vrsta čuvara od zločina koji su se već dogodili.

Može li se Holokaust u današnje vrijeme ponoviti?
Moralo bi se puno toga poklopiti u isto doba. Vidimo kakva je, primjerice, zabrinjavajuća situacija u Mađarskoj; bio sam šokiran rezultatima njihovih izbora. To se svugdje može ponoviti i zato se osjećam poput stražara koji bdije nad vratima i sprečava da se zlo vrati. U životu imam dvije vizije odnosno misije: pomoći odgoju mladeži za više tolerancije i razumijevanja te zalaganje za pravedno rješenje konflikta između Izraela i Palestine.

Koja bi umjetnička djela, primjeri iz književnosti, filma, ljude senzibilizirala i iznova podsjećala da se takvi zločini nikad ne smiju zaboraviti?
Među velikim piscima izdvajam Hannah Arendt, Prima Levija, Theodora Adorna, njihova djela trebaju pročitati svi koji drže do sebe, svog obrazovanja i ljudskosti.