Autorsku ekipu čine kostimografkinja Ana Savić Gecan, dramaturg Robert Waltl i umjetnička skupina son:DA. U predstavi sudjeluju mađarski glumci Kerkay Rita, Lazók Mátyás, Lendváczky Zoltán, Orosz Ákos, Páll Zsolt, Tankó Erika te hrvatska glumica Senka Bulić.

Riječ je o mađarsko-hrvatsko-slovenskoj koprodukciji Maladype Színház, Novog kazališta i Mini teatra koja se odvija u okviru projekta 'Eksperimentalna kazališna akademija' pod pokroviteljstvom Europske komisije.

Nakon premijere u Budimpešti predstava će biti izvedena u Zagrebu i Ljubljani.

Bernard-Marie Koltès (1948-1989) napisao je 'Roberta Zucca' na kraju kratkog životnog puta. Prema formuli 'Gospođa Bovary, to sam ja', mogli bismo autora povezati s njegovim amblematskim junakom u mimetičkom poistovjećivanju dvaju 'anđeoskih lica'. Ubrzana je i nepovratna njihova putanja prema smrti, s tijelom što ga obojica nose kao prijetnju drugima. Ili zato što je to tijelo natprirodno snažno kao Zuccovo ili je zbog AIDS-a oslabjelo i zarazno kao Koltèsovo.

Roberto Zucco je posljednji autorov lik, kvintesencijska inačica ranijih muških heroja, na čijem početku stoji Raskoljnikov, u sredini onaj ranjeni emotivac, 'anđeo posred cijelog tog cirkusa' iz 'Noći tik na rubu šuma'. Tekst je uokviren citatom C. G. Junga o bogu Mitri kao epigrafom koji na koncu drame kao svoje zadnje riječi izgovara Roberto Zucco. U tom bismo ga svjetlu mogli čitati kao arhetipskog 'junaka našega doba'.

Tekst započinje Zuccovim bijegom iz zatvora, a završava spektakularnim samoubojstvom nakon ponovnog uhićenja. Zucco odlazi u smrt bacivši se sa zatvorskoga krova. Između dva zatvora, za bijega, ubio je majku, silovao adolescenticu, ubio policijskog inspektora, uzeo za taoca dječaka kojeg je na kraju ubio.

Drama se razvija kroz petnaest kronološki povezanih slika. Svaka od njih opisuje akciju ili mjesto na kojem se odvija. Slike poput Dalile ili Ofelije referiraju veze dramskih osoba s mitskim figurama.

Tekst ima tridesetak osoba koje su određene generičkim imenima (Mala, Sestra, Brat, Otac...). Roberto Zucco jedini ima pravo ime i strahuje da će ga zaboraviti, ne želi biti primijećen, htio bi postati proziran, ne pretendira na ulogu heroja.

Roberto Zucco je lik prepun kontradikcija. Misli su mu u opreci s djelima, cijela njegova osoba postoji i kao dvojnik. Osamljenik koji se nije asimilirao s društvenim moralom, odbija se identificirati kao član bilo kakve zajednice.

Autor ne pokušava objasniti postupke svoga junaka. U svom posljednjem radijskom intervjuu rekao je da mu život ubojice Zucca služi kao predložak zato što je '...ubijao bez razloga. Samo neznatan detalj bio je okidač...'. Koltès ne daje obavijesti o Zuccovoj prošlosti. Teško je, gotovo nemoguće identificirati epizode iz njegovog života koje bi strukturirale psihološki temelj dramske osobe.