Gašparović je rođen 27. travnja 1944. u Zagrebu, na Filozofskome fakultetu diplomirao je komparatistiku i romanistiku te magistrirao i doktorirao tezama o Krleži i Kamovu. Od 1974. živio je u Rijeci.

Bio je glavni urednik kazališnoga časopisa "Prolog" (1969. – 1971.), dramaturg u Hrvatskome narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca Rijeka (1974. – 1981.), potom umjetnički ravnatelj Hrvatske drame i intendant (1988. – 1998.). Od 1981. do 2010., do mirovine, bio je, s manjim prekidima, nastavnik teorije književnosti, stilistike, scenske umjetnosti i teatrologije na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Rijeci, u zvanjima od znanstvenog asistenta do redovitog profesora, a generacije studenata pamte ga kao vrsnog intelektulaca i erudita.

Objavio je petstotinjak kazališnih kritika, ogleda, feljtona, polemika i kolumni u mnogim hrvatskim i nekim stranim časopisima i listovima. Sudjelovao je na mnogim teatrološkim i filološkim znanstvenim skupovima, publicirao je pedesetak znanstvenih radova u časopisima i zbornicima. Surađivao je s nekim od najpoznatijih kazališnih redatelja iz Hrvatske i inozemstva.

Njegove dramatizacije romana Nedjeljka Fabrija "Vježbanje života" (1990.) i Milutina Cihlara Nehajeva "Vuci" (1992.), kao i scenska adaptacija creske "Muke" (1994.) s velikim su uspjehom izvedene u Rijeci i Malome Lošinju. "Vježbanje života" postalo je kultna predstava riječkoga glumišta, prepoznato i priznato kao najsnažnija umjetnička sinteza novije povijesti grada na Rječini, ističe se na internetskim stranicama Društva hrvatskih književnika (DHK).

Gašparović je autor deset knjiga iz područja teatrologije, teorije književnosti, dramske i putopisne književnosti. Među njima ističu se "Dramatica krležiana" (1977.) koja je unijela nove poglede na cjelokupnost Krležina dramskog pisma; "Kamov" (2005.), koji je ocijenjen kao najbolja monografija o ukletome hrvatskom pjesniku i proto-avangardnome piscu; "Dubinski rez" (2012.), kao cjeloviti analitički uvid u hrvatsku dramatiku 20. stoljeća. Knjiga "Pismoto niz vekovite / književno-kulturološki ogledi" (2016.) objavljena mu je u Skopju na makedonskome jeziku. Posljednja njegova knjiga "Zlatno runo. Književni ogledići i ogledi", objavljena je u studenome 2016. u Maloj knjižnici DHK-a.

Objavljivao je tekstove duhovnoga značaja u kršćanskoj obiteljskoj reviji Kana, bio je član Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa, Hrvatskoga društva političkih zatvorenika, Družbe Braća Hrvatskog Zmaja te član Vijeća za kulturu Hrvatske biskupske konferencije.

Dobitnik je Nagrade Dubravko Dujšin za kazališnu umjetnost 1993., reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi 1995, Nagrade Grada Rijeke 2006., Medalje zahvalnosti Svetoga Vida Riječke Nadbiskupije 2011., Nagrade Marko Fotez za teatrologiju 2012., Prve nagrade za putopis na 5. susretu hrvatskoga duhovnog stvaralaštva "Stjepan Kranjčić" u Križevcima 2013., zatim dvije druge nagrade za putopis i esej na 7. Susretu hrvatskoga duhovnog stvaralaštva "Stjepan Kranjčić" u Križevcima 2015. Dobitnik je Svjetske nagrade za humanizam za 2016. godinu Ohridske humanističke akademije, siječanj 2016.