Ivana Šojat Kuči jedna je od rijetkih hrvatskih književnica koja se bavila dugo prešućivanom temom - sudbinama folksdojčera u bivšoj zemlji, a drama 'Elza hoda kroz zidove' bit će njezino prvo djelo izvedeno u Zagrebu. Predstava je diplomski projekt studenta produkcije Jure Matulića i realizirana je u koprodukciji ZKM-a i Akademije dramskih umjetnosti, a premijera će se održati u petak, 29. svibnja u Zagrebačkom kazalištu mladih. Redatelj i dramaturg predstave je Ivan Planinić, student kazališne režije koji ovom samostalnom režijom debitira u profesionalnom kazalištu.

Kako je došlo do toga da se poznati roman Ivane Šojat Kuči 'Unterstadt' o povijesti jedne obitelji njemačkih korijena, nakon velikog uspjeha u osječkom HNK-u, postavi na sceni ZKM-a?

Dok je Jure Matulić studirao menadžment u Osijeku, upoznao je glumicu Radoslavu Mrkšić iz osječkog HNK-a i zatim su dogovorili zajedno s Ivanom Šojat Kuči da napiše monodramu po svom romanu 'Unterstadt'. Ona je iz svog opsežnog romana koji prati četiri generacije žena iz obitelji folksdojčera od početka do kraja dvadesetog stoljeća izdvojila priču bake Klare. Zatim je mladi redatelj Ivan Planinić napravio dramaturšku adaptaciju u kojoj Radoslava Mrkšić i ja igramo i baku Klaru i didaskalije. Poziv mladog redatelja i mladog producenta odmah me privukao, jer smatram da je divno i potrebno susretati se s novim, mladim energijama te od njih učiti, obnavljati se ili zajedno s njima odlaziti u nova istraživanja.

Čast mi je i veselje što mogu biti dio njihovog prvog projekta jer mislim da su to dečki koji će ići daleko. Također, zahvalna sam Radi na predanosti, divnoj kolegijalnosti i zajedničkim traženjima i nalaženjima.

Što vas je najviše privuklo tom projektu koji govori o dugo prešućivanoj i nedovoljno, odnosno neadekvatno vrednovanoj temi – sudbini folksdojčera u bivšoj zemlji?

Osim samog teksta koji govori o sudbini folksdojčera u bivšim Jugoslavijama u dvadesetom stoljeću u višeetničkom gradu, diktaturama, pogrešnom izboru strana i sudbini kojoj se teško othrvati, a osobito o prešućivanju stvari iz prošlosti, najviše me je privukao način na koji redatelj Ivan Planinić obrađuje tu temu.

Naime u radu nas nije toliko zanimao realistički prikaz događaja, nego smo se više bavili temom prešućivanja događaja iz prošlosti što neminovno dovodi do nerazumijevanja i trauma. Pošli smo od toga da svaka obitelj na ovim prostorima nešto prešućuje ili skriva neku tajnu iz prošlosti, pa mi rekonstruiramo događaje, sjećanja i fragmente da bi se na kraju predstave priča sklopila u cjelinu. Rad na predstavi zahtijevao je opreznu kreativnost i traženje preciznih glumačkih alata, no srećom na raspolaganju smo imali dovoljno vremena što je u današnje doba liberalnog kapitalizma, kada se sve mjeri novcem, time is money, sve rjeđi slučaj. U svakom slučaju, naša predstava donosi drugačiji kazališni pogled na sudbinu folksdojčera od nagrađivane predstave Zlatka Svibena.

Koliko je u predstavi naglašen politički moment i možemo li u njoj prepoznati i neka današnja prešućivanja?

Kod nas su prešućivanja uvijek prisutna. Bez obzira na tzv. demokraciju, neke se stvari još uvijek ne govore, ili se iskrivljavaju, ili se koriste u dnevnopolitičke svrhe, ili se njima manipulira u ime nekog jeftinog političkog cilja ili ideje. To je velik problem našeg društva. Mi nemamo snage da se svi zajedno suočimo s temama i katastrofama koje su se u prošlosti dogodile u našoj zemlji, da ih prihvatimo i poklonimo se žrtvama te da pročišćeni i smireni krenemo dalje.

Mislim da trauma nema ni desni ni lijevi predznak, trauma boli, ona nas razara iznutra i oduzima nam snagu, veselje i normalni dah. Meni je najveći izazov bio taj da vidimo možemo li se izdići iznad te banalne, jeftine podjele na lijevo i desno. Mi se tom temom nismo bavili iz dnevnopolitičkog diskursa, dakle mi ništa ne zaključujemo, ne prosuđujemo, niti osuđujemo, ali, naravno, uvijek su moguće različite interpretacije u današnjoj, bolno podijeljenoj Hrvatskoj. Mislim da je ta priča iznimno jasna i snažna, i možemo joj se samo pokloniti.

S obzirom na to da roman 'Unterstadt' govori o sudbinama žena kroz nekoliko generacija, može li se reći da se u drami prepoznaju i sudbine današnjih žena?

U romanu 'Unterstadt' naglašene su sudbine žena - prabake, bake, majke i kćeri, čije se životi isprepliću s povijesnim događajima, no, naravno, postoje i muške sudbine. Usudila bih se reći da su žene u svim tim previranjima, ratovima, oslobađanjima i neoslobađanjima, ovisno o tome gleda li se iz vizure pobjednika ili pobijeđenoga, stradavale više u tišini. Muška stradavanja su nam poznata, dok su stradavanja žena, njihova bol i njihovi užasi nekako stišani i o njima se manje govori.

Tako je i danas, a to potvrđuje činjenica da mi tek danas dobivamo Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu kojim će se pružiti kakva takva kompenzacija žrtvama. Naravno da u tom prešućivanju određenih tema iz prošlosti prepoznajem neke situacije i iz moje obitelji, ali i brojnih drugih obitelji iz moje okoline jer je to skrivanje istine prisutno kod svih.

Preispituje li se u predstavi uloga Josipa Broza Tita u prešućivanju sudbina folksdojčera u bivšoj Jugoslaviji?

U jednom momentu predstave prisjećamo se i Josipa Broza, naravno, on je neizostavan dio tih vremena. Tito je još jedan dio povijesti oko kojeg smo kao društvo podijeljeni crno-bijelo. Neprikosnovena je činjenica Titov antifašizam 1941. - 1945., 'Ne' Staljinu 1948., Ustav iz 1974., Nesvrstani, zaposlenost i standard s jedne strane, ali i mnoga ubijanja i progoni nakon oslobođenja 1945., logori, Goli otok, političko jednoumlje, grubo obračunavanje s političkim neistomišljenicima s druge strane.

No Tito je u svjetskog povijesti zapisan kao velika politička figura 20. stoljeća, i to je činjenica. Nadam se da će doći vremena kada se oko Tita nećemo više dijeliti na tako banalan, presimplificiran način, nego ćemo naći snage i pameti da sagledamo i prihvatimo i taj dio povijesti u njegovoj punoj kompleksnosti.

Ove ste godine igrali samo u 'Petru Panu', no u prethodnoj sezoni ostvarili ste brojne zapažene uloge, među kojima se ističe i rola u velikom hitu 'Kako smo preživjele'. Kako tumačite veliki uspjeh te predstave?

Ta predstava Dine Mustafića temelji se na esejima spisateljice Slavenke Drakulić koji su bili polazište i inspiracija za naše osobne priče, sjećanja i fragmente iz naših djetinjstva i mladosti, ali i sadašnjeg vremena. Dok smo je radili, nismo očekivali takav uspjeh. Kad smo na generalnoj probi, a posebno na premijeri doživjeli ovacije, što se ponavljalo i na kasnijim izvedbama, bile smo zatečene. No ubrzo smo shvatile da je tajna uspjeha te predstave u prepoznavanju.

Nama su se naše male, osobne pričice činile, recimo, banalnima u odnosu na velike teme kojima se predstava bavi, kao što su socijalizam, rat, tranzicija i Europa. No dogodilo se da je upravo jednostavnost tih naših priča našla put do publike i s njom uspostavila jedinstvenu komunikaciju, pokazavši da se na ležeran način može itekako puno reći. Uspjehu predstave pridonio je i odličan ženski ansambl. Svih osam glumica imaju jake osobnosti, ali funkcioniraju kao jedna što je pretpostavljam dodatni magnet za publiku.

Što vas je najviše odredilo kao glumicu i umjetnicu, koje uloge, koji redatelji?

Mislim da me najviše odredio ansambl ZKM-a koji smo zajednički stvarali, vjerovali u njega i danas ga čuvamo. A bitno vezani za razvoj i život tog ansambla su i redatelji Paolo Magelli, Janusz Kica, Rene Medvešek koji je i potekao iz tog ansambla... No pamtim sve redatelje i tekstove kao još jedan izazov, kao još jednu stepenicu, kao još jedan korak dalje... Odredilo me i igranje na stranom jeziku kad sam provela sezonu u Francuskoj, u St. Etienneu i Parizu. Dogodilo mi se to u zrelim godinama kad sam mogla u punini doživjeti, racionalizirati i kapitalizirati to izuzetno profesionalno i životno iskustvo.

Poznati ste i kao glumica aktivistica što je rijetkost na hrvatskoj kazališnoj sceni. Što vas motivira za takav politički angažman?

To nije politički nego prije svega građanski i društveni angažman. Naime ja se zalažem za ono za što vjerujem da je opće dobro. Nažalost, današnje političare, a tako je bilo i zadnjih 25 godina, vrlo rijetko zanima opće dobro tako da se distanciram od političkog angažmana. S građanskim aktivizmom počela sam početkom devedesetih, u slučaju Trga žrtava fašizma, no tijekom tih 25 godina moji su javni istupi bili motivirani raznim temama i problemima društva.

Ponekad sam istupala planski, a ponekad impulzivno, no zajednički nazivnik svih mojih aktivističkih istupa uvijek je bilo vjerovanje da građanskim aktivizmom mogu pridonijeti buđenju građanske svijesti i svojim primjerom potaknuti ljude da izađu na prosvjed i tako pridonesu promjenama u društvu. Kad nas na prosvjedu ima deset, to nitko neće primijetiti, no ako nas ima deset tisuća, to se ne može zanemariti. Taj angažman vidim kao ulaganje za neke buduće generacije.

Mislite li da kao javna osoba možete više i snažnije utjecati na promjenu svijesti kod ljudi i općenito na pomake u društvu?

Osjećam tu svoju javnu poziciju gotovo kao obavezu da javno progovaram i zalažem se za opće, javno dobro. Za sada nas je uvijek nekoliko, manje više, istih imena, no vjerujem da dolaze vremena veće odgovornosti i šireg građanskog angažmana. Priželjkujem i vjerujem u društvo odgovornih, aktivnih građana. Prepustimo konačno te guske u magli povijesti, ne dajmo se jeftino manipulirati bolnim traumama naše povijesti u dnevno političke svrhe, reagirajmo na krađu, nepoštenje, korupciju, nepotizam, borimo se za pravednije i bolje društvo.

Osim prešućivanja određenih tema u našem društvu, što danas vidite kao najveći problem u Hrvatskoj, posebno u kulturi?

Politika, državna i lokalna. Politika koja se u sve miješa, ne rješava stvari sustavno, proizvodi kaos. Nedostatak profesionalizma, odgovornosti, strasti za javno dobro. Politika koju kultura ne zanima ni pola posto.

Je li građanski aktivizam uspio nešto promijeniti u Hrvatskoj?

Ako se pogleda zadnjih 25 godina može se vidjeti da se ipak nešto promijenilo – iniciraju se referendumi, peticije... Ne slažem se da građanska dužnost ljudi počinje i prestaje s izborima. Također se ne slažem da se budućnost ove zemlje može mijenjati jedino na izborima. Mislim da u razdoblju između izbora postoji puno više slobodnog prostora za različite reakcije građana kojima možemo utjecati na promjene. Mislim da ne smijemo odustati od pokušavanja usprkos velikoj letargiji i dramatičnom beznađu. Ne smijemo se prepustiti mislima poput 'svi su oni isti' i 'ništa im ne možemo', a najmanje što možemo jest izaći na izbore. U Hrvatskoj postoji velika masa ljudi koja ne izlazi na izbore što je loše, usuđujem se reći i neodgovorno. Mislim da trebamo izaći na izbore, makar glasovali protiv, kao što trebamo masovnije izlaziti na prosvjede i tako utjecati na političke odluke. Zajedno smo jači i pametniji.