Kada je Dubravka Vrgoč imenovana intendanticom HNK, konzervativniji dio zagrebačke kulturne scene odradio je standardno gunđanje oko budućnosti nacionalnog teatra, a jedna od stvari koje se nisu uklapale u uobičajene hrvatske kazališne koncepte bio je i Filozofski teatar. Riječ je o programu razgovora o teatru i s dozom teatra koje je osmislio filozof Srećko Horvat, izjavivši kako ima namjeru dovesti u Zagreb svjetski relevantna imena iz svijeta kulture i umjetnosti.

U međuvremenu je Filozofski teatar održan tri puta te su na pozornici HNK gostovali Julija Kristeva, Niccolo Ammaniti Slavoj Žižek, a Horvatov se program pokazao iznimno privlačnim publici te je ona naročito pohrlila na trosatni Žižekov nastup.

Srećko Horvat za tportal.hr kaže da je zadovoljan uspjehom Filozofskog teatra: 'Lijepo je vidjeti preko tisuću ljudi u HNK-u, i to zbog programa koji nije tek kazalište, već je i filozofija. Istovremeno, lijepo je vidjeti to da i Hrvatsko narodno kazalište razvija drugačiji program, dosada nezamisliv. U atmosferi sveopće krize mislim da bi nam bila potrebna upravo ona reforma koju predlaže Alain Badiou: svaki građanin iznad sedam godina morao bi godišnje pogledati barem četiri predstave; kazalište bi, naravno, bilo besplatno; kontrola na ulazu bila bi ograničena na to da se stavi službeni pečat u kazališnu iskaznicu koju bi svaki građanin dobio na početku kazališne sezone; kazališna iskaznica bila bi vezana uz poreznu karticu; oni koji bi mogli dokazati dovoljan broj pogledanih predstava bili bi pošteđeni plaćanja poreza, a ostali bi bili kažnjeni i novac bi se vraćao u budžet kazališta. Uz takvu reformu kazalište više ne bi bilo ekskluzivno mjesto za buržoaziju ili srednju klasu te bi zaista postalo ‘narodno’. Naravno, daleko smo od toga, pa ne preostaje ništa drugo nego da u Filozofskom teatru promišljamo o takvim i sličnim utopijama. Treba nam utopijskog razmišljanja više nego ikad.’

Može se primijetiti i kako se koncept Filozofskog teatra nadograđuje i prilagođava svojim gostima, dakle u stalnoj je mijeni, a dobrodošla je i svojevrsna režija razgovora, kao što je bio slučaj s uspješnim Žižekovim gostovanjem.

Pitamo Horvata kako komentira dosadašnje reakcije publike, a on odgovara: ‘Mislim da se polako i publici kristalizira ideja od koje smo krenuli pri pokretanju Filozofskog teatra: s jedne strane, da pokrenemo filozofske rasprave o kazalištu samom (ali ne samo o kazalištu…), a s druge, da i sam akt te rasprave bude kazališni, ne samo da iskoristimo infrastrukturu koju pruža HNK, kao i HRT, koji nam pomaže u tome, već i da propitamo sredstva mišljenja, odnos fikcije i realnosti, funkciju publike itd.’

Filozofski teatar će se još mijenjati, najavljuje Srećko Horvat: ‘Ako je kazalište nužno negdje između politike i ljubavi, jer ih osim rizika i hrabrosti povezuje kreacija novog svijeta, onda bi i Filozofski teatar zapravo svaki put iznova trebao otvarati neku novu situaciju, smjestiti misao u drugačiji kontekst, promijeniti kontekst, a pritom iznova artikulirati i javnu ulogu narodnog kazališta. Zadatak nije nimalo lak, jer radi se o tenziji između transcendencije i imanencije, afirmacije i negacije, ali interes publike pokazuje da postoji - ako ništa drugo - znatiželja kako će se razvijati jedan takav eksperiment. A ovo je tek početak, jer već za godinu dana očekuju nas i prve kazališne predstave u sklopu Filozofskog teatra.’