Danas: prizivanje vojske za „zaštitu“ državnih granica i orbanovština hrvatske predsjednice. Jučer: inicijativa za povratak Za dom spremni, retorika o dubinskoj podjeli zemlje i nužnosti nacionalnog pomirenja. Prekjučer: svastika na Poljudu, braniteljski prosvjedi u Savskoj, doček ratnog zločinca Branimira Glavaša u Osijeku, zazivanje „novog Domovinskog rata“ i najava „lustracije od komunista, jugoslavenstva, samoupravnog komunizma i komunističkog mentaliteta“. To bi bile ključne točke moguće kronike hrvatske političke retardacije u protekloj godini.

U pozadini ponovnog uzleta politike isključivosti i nacionalizma biznis se odvijao kao i obično. Neoliberalni ekonomski mehanizmi vrtjeli su se nesmetano uz podršku hrvatske političke elite koja nije sasvim percipirala grčka iskustva, niti na razini osjećanja, a kamoli traženja drukčijeg smjera.

Ekonomsko raslojavanje društva, daljnje uništavanje proizvodnje, jačanje ovisničke ekonomije (prevelik udjel turizma u gospodarstvu) i zarobljenost u dužničkoj ekonomiji, naša su stvarnost, a od svih mogućih kritika aktualnog poretka u većini mainstream medija najglasnije odjekuje ona novokomponirane, navodno nestranačke domaće ekonomske elite o opasnostima „socijalističkog mentaliteta“ koji zemlju priječi da izađe iz krize.

Apatija, šutnja, melankolija

Uvučeni u takvo dominantno vrtloženje hrvatskog političkoga duha i pod pritiskom stvarnosti, mnogi su zaboravili na pokrenute promjene i kritički potencijal koji su inicirale studentske pobune, akcije za očuvanje javnih prostora i zajedničkih dobara, radnički prosvjedi i drugi aktivistički otoci izvan mainstreama.

Mnogi su prestali vjerovati u mogućnost i djelotvornost svakog zajedničkog organiziranja, zanemarujući činjenicu da bijes poput njihova osjećaju i drugi, te da je moguće taj bijes zajednički artikulirati u društveno-političko djelovanje na nekoj razini. Prevladavajuća apatija, skupa s poznatom građanskom šutnjom i melankolijom ljevice, koji se povremeno prekidaju bljeskovima aktivizma i otpora – poput sadašnjeg širokog angažmana za pomoć izbjeglicama – najizraženije su bolesti ovoga društva.

Nedavno objavljen zbornik tekstova 'Dobro došli u pustinju postsocijalizma' podsjeća upravo na kritički potencijal i strategije društvene aktivacije koji su uspostavile studentske borbe, blokade i slični oblici otpora posljednjih godina, a u čemu, urednici zbornika Srećko Horvat i Igor Štiks, optimistično prepoznaju stvaranje „istinske ljevice na postjugoslavenskom i balkanskom prostoru“.

S jedne strane, riječ je o prvom sustavnom pokušaju da se zabilježe i uspostave kao pozitivna tradicija sve promjene stvorene novim društvenim pokretima, prikažu glavni akter, mreža i mehanizmi pobune. S druge strane – što je važnije od arhiviranja pokreta otpora – u svim se tekstovima analiziraju iskustvo življenja u dva poretka, socijalističkoj prošlosti u zajedničkoj državi i neoliberalnoj sadašnjosti nakon osamostaljenja, i brojne društveno-političko-ekonomske i svjetonazorske transformacije, te dekonstruira velika naracija o postjugoslavenskoj „nedovršenoj tranziciji“ kojom se pravdaju neokolonijalne politike, ovdašnja nesposobnost i pljačka i manje-više uspješno narkotizira stanovništvo.

Pri tome, većina autora/ica ne nastoji prodati neku stereotipnu, nostalgičnu i komodificirajuću sliku socijalizma, niti ispeglati sve proturječne i ambivalentne nabore starog režima, već naprotiv kritički preispituju, historijski konkretiziraju i analitički ne štede svoj predmet interesa.

Ovaj zbornik stoga, zajedno s nekim drugim djelima, označava novi postjugoslavenski smjer kritičke misli o socijalizmu, o čemu, naravno, ovdašnji stratezi desnice, intelektualci-ljenivci i kolumnisti-neznalice koji skupljaju znanje za šankerskim katedrama i pomoću sms referenci, pojma nemaju.

„Djeca komunizma“ na „periferiji Europe“

Najzanimljivija i najprovokativnija grupa tekstova u zborniku posvećena je analizi ekonomskih modela „od samoupravljanja do kapitalizma katastrofe“ i ideologiji tranzicije, po kojoj su balkanski narodi kao oni niže vrijedni Drugi, osuđeni ne samo na stalno „kašnjenje za Zapadom“, nego na vječno prebivanje u predmodernitetu, u demokratskom čistilištu bez izlaza.

Ili, riječima Borisa Budena, narodi Balkana i Istočne Europe, iako su „1989. dokazali političku zrelost“ i dalje se percipiraju kao „djeca komunizma“ koju treba preodgojiti/ nadzirati/ pripitomiti, a uloge roditelja/ odgajatelja/ tutora – kao što je oduvijek slučaj u politikama kolonijalizma – preuzimaju moćne zapadne politike.

Poput pljuske ideološkom ukusu domaće političko-poduzetničko-medijske klike djeluje tako tekst ekonomista i povjesničara Vladimira Unkovskog-Korice koji, suprotno uvriježenom mišljenju da je problem Jugoslavije bio nedovoljna integriranost tržišta, razvija suprotnu tezu da je „upravo integriranost tržišta sustavno potkopavala razvoj i potencijale radničkog upravljanja“.

Dobrodošla je i ofenzivnost Andreje Živković u tekstu o ekonomiji duga i „perifernim dužničkim ekonomijama“ sa zanimljivim diverzijama u europske politike regionalizma koje održavaju Balkan na određenom stadiju (dez)integracije i smanjene društveno-političke moći. Nasuprot tome, donekle je razočarenje tekst najvažnije teoretičarke balkanizma Marije Todorove u kojem je dobra tema naslijeđa povijesnih regija Europe odrađena bez strasti, kao kompilacija teza iz ranijih autoričinih radova.

Činjenica da je zbornik nastao prvenstveno za inozemno tržište (engleski izvornik objavio je Verso) i da je potom preveden na hrvatski odrazila se dijelom i na izbor tekstova, pa su neki od njih od ranije poznati na postjugoslavenskom kulturnom prostoru. To se odnosi na odlične i često citirane analize slovenskih autora Mitje Velikonje o titostalgiji i Tanje Petrović o diskursu primanja u EU.

Na koncu, izdvojit ću još poticajne preglede alternativne povijesti i to feminističkih pokreta (njihove izvorne povezanosti s radničkom borbom) Ankice Čakardić i radničkog okupljanja i sindikata Marka Grdešića, i tekst filozofa iz Prištine Agona Hamze o stanju „odgođene neovisnosti“ na Kosovu.

Koliko otpora?

Iako spominjani novi lijevi društveni pokreti nisu uspjeli ostvariti sve zacrtane ciljeve, npr. spriječiti sasvim komercijalizaciju obrazovanja (u studenskim blokadama) i zaštititi javno dobro (u slučaju Varšavska i Srđ), niti su nove kritike neoliberalizma i dominantnih politika EU preokrenule omjer snaga, neosporno je utjecaj svih tih aktera, akcija i ideja vrlo snažan.

Mijenja se mentalna mapa postjugoslavenskog prostora, preslaguju se strukture osjećanja epohe, a izraženije je nego ikad prije promišljanje i traženje alternativa. No, i na drugoj se obali vidi snažno komešanje, utvrđuju se tabori, razrađuje taktika i okuplja oko zajedničkih nacionalnih i neoliberalnih totema. Kapitalizam i fašizam se iznova otkrivaju i sljubljuju u novim tiranskim figurama i opasnim pokretima; kako na Balkanu tako i u Europi.

Iz ovdašnje perspektive stoga ključno ostaje pitanje: zašto su u apokaliptičnoj pustoši postsocijalizma – koja je rezultat nacionalističkih politika devedesetih, privatizacijskih pljački, deindustrijalizacije, osiromašenja itd. – pobune još tako rijetke i slabe? Zašto su strategije čuvara poretka još djelotvorne, iako mnogi, čak i neki od čuvara, osjećaju da smjer nije dobar? Kako se uspijeva kontrolirati bjesove masa? Je li samo stvar u tome da nema političke institucionalizacije otpora (stranke, pokreta?) i dobrovoljaca na barikadama? Koliko bi otpora bilo dovoljno za preokret? Na ta pitanja ova knjiga ne daje odgovore, jer to i ne može učiniti jedna knjiga. Ona tek otkriva dio puta kako bi ih sami mogli potražiti, a to je sasvim dovoljno.

Dobro došli u pustinju postsocijalizma, uredili Srećko Horvat i Igor Štiks, preveo Damir Biličić, Fraktura, Zagreb, 2015.