Teško da se danas može raspravljati o bilo kojoj iole relevantnijoj izložbi suvremene umjetnosti bez spominjanja uloge kustosa. Upravo su kustoske prakse kao jedna od temeljnih značajki suvremene umjetničke produkcije tema posljednjeg broja časopisa Život umjetnosti, koji donosi razgovore s glavninom aktera domaće likovne scene, kako nezavisnih, tako i onih unutar institucija
Kustoske prakse danas umnogome i bitno određuju tijek i predstavljanje suvremene umjetnosti. Od nekadašnjih anonimnih čuvara 'muzejskih blaga', kustosi su se krajem 60-ih i 70-ih godina profilirali u javne i moćne protagoniste likovne scene, dok se pravi kustoski bum na sceni dogodio tek u nedavnoj prošlosti, tijekom 90-ih godina. Nova uloga kustosa profilirala se zajedno s razvitkom novih izložbenih modela, novih kritičkih alata i izlaskom umjetnosti iz muzejskih i galerijskih prostora te se u međuvremenu preobrazila u nezaobilaznu, ako ne i najvažniju kariku u lancu umjetnost - publika.
Prema riječima Haralda Szeemana, pionira suvremene kustoske prakse i teoretičara Borisa Groysa, umjetnost druge polovice 20. stoljeća zapravo je neodjeljiva od povijesti izložbi, dakle kustoski artikuliranih događaja, a u tu povijest tek treba ispisati. U tom je smislu zbornik radova i intervjua u izdanju Instituta za povijest umjetnosti na temu kustoskih praksi u Hrvatskoj izvjesni pionirski pokušaj mapiranja stanja na lokalnoj sceni.
'Kustoska profesija oblik je kulturalne prakse vrlo fleksibilnog tipa', započinju svoj uvodnik gostujuće urednice broja Ivana Meštrov i Mihaela Richter pod naslovom 'Fragmenti kustoskog diskursa'. Profesija kustosa otkriva se tako kao iznimno elastična te često istovremeno djeluje u svojstvima medijatora, teoretičara, menadžera, katalizatora, kritičara, arbitra… a takvo inherentno work in progress stanje vjerojatno je i znak vitalnosti profesije.
U intervjuima s protagonistima lokalne scene (WHW, Kontejner, Antonija Majača, Leonida Kovač, Zvonko Maković, Sabina Salamon, Blok… ) raspravlja se o odnosu između institucija i nezavisne pozicije, o odnosu prema javnom (većinskom) i privatnom (manjinskom) kapitalu te o (redovito napetim) odnosima s umjetnicima. Zanimljivo je tako da samo rijetki među intervjuiranima spominju očitu autoritativnu i filtrirajuću funkciju kustosa, dakle onog koji bira djela/umjetnike te ih shodno toj gesti vrednuje i pruža im vidljivost (kustosica Leonida Kovač u tom pogledu ističe da je nevidljiva umjetnička produkcija danas praktički nepostojeća).
Časopis se teško može smatrati nekakvim udžbenikom za buduće kustose iako mu je jasna namjera o prijenosu i razmjeni kustoskog znanja. No čisto kao kuriozitet, Ann Demeester u svom tekstu 'Bez tla pod nogama' navodi nekoliko početničkih zamki kustoskog diskursa koje svakako treba izbjegavati, poput klišeiziranih, samoreferentnih pitanja 'je li bijenale još uvijek vitalan format?' ili 'po čemu se autor-kustos razlikuje od umjetnika-stvaratelja'?
Kustoske prakse su relativno svježe zadobile i 'legitimitet' unutar zapadnih sveučilišnih programa, no u Hrvatskoj su još uvijek natkrivene radom institucija te vjerojatno nemaju dovoljnu javnu prisutnost. A u tom je pogledu časopis i više nego opravdao svoju namjenu.
Predstavljanje novog broja Života umjetnosti održat će se u foajeu Muzeja suvremene umjetnosti u četvrtak 4. veljače 2010. u 18 sati.
