Napisana 1924. a prvi puta u Sovjetskom Savezu objavljena 1987., novela "Pseće srce" drska je politička parabola onoga što je autor vidio kao neizbježnu degradirajuću metamorfozu komunističke države, impresivno napisana alegorija boljševičke revolucije koja se otvoreno izruguje njezinu iluzornom pokušaju radikalne transformacije društva.

Priča prati psa mješanca kojega u svoj dom primi ugledni liječnik koji proučava načine na koje se ljudski organizam može pomladiti. Dosjeti se psu transplantirati ljudske testise i hipofizu. Eksperiment uspijeva, pas postaje sve mlađi, no paralelno se postupno počinje pretvarati u čovjeka - u stvorenje koje hoda na dvije noge, pije, puši, raspolaže bogatom zalihom psovki.

Pas se pretvara baš u onakvog čovjeka čije je organe naslijedio: postaje pijanac, prostak, prevarant, lopov. Kao instant poklonik komunističke vlasti, odmah dobiva identifikacijske dokumente, te biva postavljen za načelnika moskovskog odjela Čistoće odgovornog za uklanjanje četveronožaca lutalica.

Jasna je autorova namjera: pokazati svu apsurdnost sustava kojega netko kao Šarik, čovjek s psećom inteligencijom – za Bulgakova utjelovljenje 'odvratnoga proletera', može postati važan dio.

Genijalnost Bulgakovljeva teksta je njegova nevjerojatno višeslojna i višesmjerna satirična energija i provokativnost, a njegova scenska prilagodba u režiji Aleksandra Švabića prema adaptaciji Vedrane Klepica i Ivana Penovića briljantno je domišljata: opora satira boljševizma napisana na vrhuncu ruske nove ekonomske politike, na pozornici Kerempuha oživljena je kao postmodernistička, gotovo melodramatična farsa, koja koketira s teatrom apsurda.

Slobodna adaptacija predloška omogućila je čitav niz stilskih intervencija, pa se bizarno prepliće sa začudnim, apsurdno izmjenjuje s iracionalnim, a sve to unutar okvira ozbiljne političke satire. Interpretativno je komad uobličen vrlo opušteno, čak na granici s komičnim, no iako se publika smije – što je nagrada koliko originalnosti adaptacije toliko i glumačkoj vještini ansambla – "Pasji život" nikako nije smiješan komad, dapače, zastrašujuć je.

Humanoidni pas Filipa Detelića duhovito prenosi svoje životinjske apetite i navade u civilizirani ljudski svijet, u kojemu se trenutačno udomaćuje okružen ekipom šarmantno provokativnih članova kućanstva doktora Preobraženskog (Luka Petrušić). Tu su još doktorov asistent Bormenthal (Matija Šakoronja), pomoćnica Zina (Ana Maras Harmander), te kuhar (Josip Brakus).

Društvo zaokružuju susjed (Damir Poljičak), dosjetljivo obdaren višestrukošću identiteta, kao ideolog svemoćne i svevideće komunističke vlasti; te daktilografkinja (Ornela Vištica) – koja je u ovom komadu svojevrsni pištolj koji se pojavi na početku da bi opalio tek na kraju – i Vedran Mlikota, u (neopravdanoj) epizodnoj ulozi pijanca.

Inventivno je redateljsko rješenje da kuhar čitavo vrijeme zvukovima određuje raspoloženje i atmosferu pozornice, a još su jedno vrata koja se neprekidno pomiču segmentirajući scenu obilježenu golemom prozirnom plastičnom folijom u pozadini i moderno-klasičnom kombinacijom rekvizita kojima je namješten doktorov stan (scenograf je Matija Blašković).

Sa "Psećim srcem" Kerempuh se nakon dugo vremena vratio svojim korijenima – pravoj, ubojitoj satiri punoj precizne, lucidne provokacije, koja je istovremeno i pomalo parodična i komična u svojoj maštovitosti. Bulgakov je i nakon stotinu godina svjež i prkosan. Komad koji se lako gleda, a teško probavlja.