Prva licencirana domaća adaptacija velikog broadwayskog hita inspiriranog slavnom istoimenom animiranom bajkom na pozornicu Lisinskog dolazi u raskošnom ruhu (scenograf je Stefano Katunar a kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović) čiji je svaki detalj posebno odobrila Walt Disney Company, a veliki ansambl sastavljen od solista, zbora, baleta i orkestra kazališta Komedije u ulozi Ljepotice predvodi glumica i pjevačica Vanda Winter.

Vanda Winter (1984.) bila je tek djevojčica kad je napravila svoje prve korake u glazbenim vodama – s 15 godina nastupala je s Big Bandom HRT-a, sa 17 zapjevala uz pokojnog velikana hrvatske pop-glazbe Dinu Dvornika. To ju je, prirodno, usmjerilo prema glazbenoj karijeri, no sve čemu je težila promijenio je jedan telefonski razgovor – poziv na audiciju za mjuzikl "Kosa" u zagrebačkom Gradskom kazalištu Komediji, u kojemu je debitirala u srpnju 2003., netom uoči svog 19 rođendana. Prirodni je put otud bila gluma, i danas, gotovo 20 godina kasnije, Vanda je etablirana vokalna solistica i akademska glumica s čitavim nizom uloga iza sebe, u komedijama, dramama, mjuziklima, dječjim predstavama, glazbenim dramama, rock-operama, pa i u jednoj postmodernističkoj operi, u kojima je nastupala uz brojne renomirane domaće orkestre i vrhunske glazbene vokaliste i instrumentaliste. Od 2009. stalna članica Komedijina ansambla, u međuvremenu je nastupala na televiziji i filmu, pokrenula samostalnu glazbenu karijeru, te osvojila niz nagrada, među kojima dvije Nagrade hrvatskog glumišta, 2008. za izvanredan doprinos mladih umjetnika do 30 godina za ulogu Belle u mjuziklu "Ljepotica i zvijer" GK Trešnje, te 2011. za ulogu Nastenjke u radiodrami Hrvatskoga radija "Bijele noći" F. M. Dostojevskog.

U razgovoru koji vodimo uoči velike premijere, glumica koja na pitanje kako bi sebe opisala u tri riječi počinje s 'pouzdana', da bi potom priznala da je oduvijek bila i prilično 'hrabra' - iako svoj uspjeh u velikoj mjeri pripisuje i tome što je vrlo 'marljiva' - ponajprije se nameće kao izuzetno ugodna, šarmantna, duhovita i produhovljena žena, koja temeljito promišlja svijet i sebe u njemu.

Uskoro vas gledamo kao Belle u "Ljepotici i zvijeri". Kako se osjećate? Uživate li u toj ulozi?

Jako! Od travnja radimo intenzivno i naporno jer je projekt sam po sebi vrlo opsežan – veliki je ansambl, sastoji se od zbora, baleta, a tu je i orkestar. Solisti su svi u dvije podjele. Osobno mi je najdraže i najzanimljivije to što nam je kao gost-redatelj došao Leo Mujić, renomirani baletni koreograf kojemu je ovo prva režija mjuzikla. On nam je donio jednu sasvim novu svježinu i polazište koje, logično, ide iz tijela i pokreta, što kazalištu doduše nije strano, ali njegov je doprinos u tom smislu puno veći. Leo je izuzetno vješt u osmišljavanju i režiranju masovnih brojeva, koji su važni za velike glazbene predstave, tako da mislim da će predstava vizualno biti popriličan spektakl.

Riječ je o ulozi za koju ste već dobili Nagradu hrvatskog glumišta 2008., za produkciju zagrebačke Trešnje. Prošlo je od onda 16 godina, sad je ipak riječ o velikoj Disneyevoj produkciji; predstavlja li Belle ovaj puta veći izazov za vas? U čemu je razlika između ove Belle i ondašnje Belle? Tko će biti vaša nova Belle?

Moram priznati da nisam posebno forsirala stvaranje razlike između "stare" i "nove" Belle, mada mi je maestro Dinko Appelt – koji je dirigirao predstavom u Trešnji – nedavno komentirao da sam sada totalno drugačija. Nastojala sam samo i dalje biti maksimalno "točna" u situacijama i odnosima, a razlika koju spominje je vjerojatno onda sama proizišla iz 16 godina života koji je protekao u međuvremenu – tada sam bila tek na početku svojeg profesionalnog puta; dapače, ulogu sam dobila kao studentica druge godine glume, a premijera je bila u jesen, dakle, kad sam počela studirati na trećoj godini. To su zaista bili moji počeci, pa mi je prilika u Trešnji u velikoj mjeri služila i kao poligon za učenje – Dora Ruždjak bila je užasno pedantna kao redateljica, peglala je s nama svaku rečeničnu intonaciju, strašno je pazila da sadržaj i odnosi izađu što preciznije i uopće se jako puno bavila glumcima i glumom. Tako da – da, sadržaj je negdje ostao pohranjen u meni, ali prošle su godine i ja neminovno više nisam ista osoba. Svako vrijeme nosi svoje, svaka faza u životu glumca donese nešto svoje; mogu pretpostaviti da sam u međuvremenu stekla određenu profesionalnu – ali i životnu – zrelost, i da će se to na neki način odraziti i na ulozi.

Bavljenje umjetnošću obično se povezuje s osjećajem slobode, nesputanosti, no osjećate li se ponekad i sputano? Kada ste se posljednji puta osjećali potpuno slobodno radeći svoj posao? Je li vam bitan osjećaj slobode?

Apsolutno! No sloboda nije isto što i nasumičnost. Zapravo, moram reći kako osjećam da mi upravo ovaj projekt daje veliki prostor slobode u kreativnom smislu i to ponajviše zahvaljujući Leu Mujiću i načinu na koji je on percipira. Poklonik sam njegove estetike, kao i toga što pored nje ima i izuzetno dobar – nepogrešiv – osjećaj za dramski naboj, te mislim da zna na pravi način dati potporu glumcima. Jednom je izjavio da se njegov posao sastoji u tome da pomogne nama na sceni ostvariti najbolju verziju sebe i čini mi se da je stvarno tako. Čini mi se da dobro surađujemo, a ono što sam od njega ključno naučila je važnost čvrste strukture – da sloboda, kako on kaže, zapravo dolazi u granicama. Znači, bez discipline – nema slobode. Prvo moramo imati strukturu da bismo unutar nje mogli biti slobodni. Mislim da je to užasno točno, i u umjetnosti i u životu.

Kakva struktura najbolje odgovara vašem umjetničkom senzibilitetu?

Volim znati što se od mene očekuje, volim znati gdje su granice, a opet unutar njih raspolagati sa što širim kontekstom. Kolege mi katkad predbacuju da previše psihologiziram; no radi se zapravo o tome da sam tip osobe koja voli dobiti što širu sliku sa što više informacija, jer pomoću njih shvaćam i iz njih crpim ideje za rad. Volim analizirati, promišljati, povezivati, prepoznavati obrasce i logiku. Nisam tip koji će se oslanjati isključivo na instinkt, iako se i on s iskustvom razvija. Zapravo je najtočnije reći da naprosto volim kad me uloga nečemu nauči. Kad me oplemeni. Kod mene jako puno radi glava, iako reagiram i vrlo emocionalno. Jako me inspiriraju i partneri, ljudi s kojima radim na sceni. U ovoj predstavi to su Ivan Glowatzky i Igor Drvenkar u ulozi Zvijeri, i Matko Knešaurek i Fabijan Pavao Medvešek u ulozi Gastona, ali i izuzetno talentirana Buga Marija Šimić s kojom sam ostvarila izvrsnu suradnju po pitanju dijelova uloge Belle koji moraju biti fiksni u obje alternacije. Oni su donijeli neku novu, svježu energiju koja utječe i na moju interpretaciju, i suradnja s njima je divna.

U Komediji ste već priličan broj godina, u mjuziklu ste debitirali 2003. u "Kosi". Koliko ste se tijekom svih tih godina promijenili, sazreli, kao glumica i pjevačica? Kako se u taj vaš put sazrijevanja uklapa ova uloga?

Rekla bih da se na neki način krug zatvorio. U međuvremenu su mi se dogodile neke ključne stvari; udala sam se i postala majka, što je za većinu žena jedan veliki transformativni element. Odigrala sam od tada podosta toga, gostovala u drugim teatrima… U kazalište sam kročila najprije kao vrlo mlada osoba, te pjevačica i mogla sam možda biti površnija računajući s time da ću se i u budućnosti do neke mjere moći zadržati u glazbenim predstavama. Međutim, ja sam poželjela ući u srž; htjela sam se obrazovati, počela me zanimati gluma i počela sam uživati u njoj, završila sam Akademiju. I danas imam lijep pogled unazad. Svaki je period obilježila neka uloga – mislim da mi je zbilja rijetko koja ostala u ne-dobrom sjećanju. No, nisam sigurna kako točno odgovoriti na pitanje na koji način sam sazrela – mislim da na to možda bolje može odgovoriti moja okolina. Vjerojatno imam više samopouzdanja i osjećam se odgovornija nego na početku. Kad si na počecima, hrabriji si, ne razmišljaš puno, zato što još puno stvari ni ne znaš, pa djeluješ instinktivno. Lagan si, ali ograničen. Zrelost pak donosi znanje utemeljeno na iskustvu. I opet jednu drugu vrstu lakoće, jer sada znaš odijeliti važno od nevažnog.

Mislite li da ste postali oprezniji?

Sigurno. Kad sam 2004. u "Gubec-begu" s 19 godina kao Jana Jurkova pjevala glasovitu ariju "Ave Maria" bila sam naivna i neopterećena - i u tome se ogledala moja ljepota. Međutim, kad sam istu ulogu ponovila 2011. u režiji Vlade Štefančića… Tada sam sebi već pristupala s puno više samokritike i puno više samoočekivanja. I imala sam tremu, što ranije nije bio slučaj. Što se Ljepotice tiče, ona ima dvije velike arije prevedene kao "Dom" i "Nova ja". Tematiziraju žudnju za sigurnim mjestom, te prihvaćanje životnih mijena. Obje su raskošno napisane i služe tome da izazovu emociju, pa doista uživam u njima.

Ljepotica je prilično kompleksan lik, čija se emocionalna stanja značajno promijene kako priča odmiče...

To i jest ono najzanimljivije kod nje, jer ona je lijepa – zato se i zove Ljepotica – ali iznutra; priča o Ljepotici je priča o njezinom bogatom unutarnjem svijetu a ne o njezinoj vanjštini. Ona puno čita, puno mašta, i ima relativno složen, ali topao odnos s ocem zbog kojega se žrtvuje, postajući tako zarobljenicom strašne zvijeri u začaranom dvorcu. U komadu, Belle je utjelovljena blagost, pravičnost, mudrost, strpljivost i suosjećanje suprotstavljeno agresiji, narcizmu, aroganciji i bešćutnosti u likovima Zvijeri i Gastona. Zapravo je poruka predstave da ljubav i požrtvovnost pobjeđuju sve.

Požrtvovnost, bezuvjetna ljubav, davanje prednosti ljepoti duše a ne tijela… ne zvuči li sve to i pomalo naivno?

Ne bih rekla. Upravo suprotno - zapravo je vrlo realno, jer svi mi u životu najljepše stvari radimo zbog drugih, zbog onih koji su nam bitni. Dok se najveća zla događaju zbog sebičnosti. Tužno je ako si sam sebi jedini i najbitniji u životu. Ako ni zbog koga nisi u stanju izići iz svoje zone komfora. Naravno, treba posjedovati i određenu dozu "zdravog" narcizma, koji bih ja ipak prije nazvala samopouzdanjem nego narcizmom. Smisao je u tome da živiš s drugima.

Što vas je uopće privuklo pjevanju? Završili ste dramsku akademiju… kada ste shvatili da želite biti glumica u glazbenom kazalištu?

Odluka je sazrela kad sam nastupila u rock operi "Gubec-beg", iako me zapravo najviše odredio mjuzikl "Jesus Christ Superstar", koji sam pogledala još kao srednjoškolka, u prvom razredu, 2000. godine, kad je igrao također u Lisinskom, nakon čega sam mjesec dana bila u transu. Sinergija glazbe, priče i pokreta toliko me dotaknula da sam od programske knjižice napravila mali oltar iznad kreveta. Tako da, kad me tri godine kasnije nazvao Vlado Štefančić i pozvao na audiciju za "Kosu", nije bilo nikakve šanse da to propustim. U tom sam trenutku započinjala glazbenu karijeru i nije mi bio generalni plan baviti se mjuziklom, ali vuklo me je, i prošla sam audiciju i kad sam prvi put osjetila kako je biti na toj vrsti scene, strašno mi se svidjelo. Ali čak ni tada nisam još bila u stanju sebe percipirati u kontekstu glume – tek godinu kasnije, kad sam ponovo angažirana u Komediji na "Gubec-begu", shvatila sam da je to mjesto kojem pripadam. Bilo je otprilike kao kad se prvi put zaljubiš!

Koji biste savjet iz sadašnje pozicije dali mladoj Vandi Winter? Biste li išta promijenili?

Da ste me to pitali prije godinu dana, rekla bih – nemoj se žuriti, ali sad sam u fazi da mislim da je u mom životu sve bilo upravo onako kako je trebalo biti.

Nakon toliko godina, je li sve i dalje ružičasto kako se činilo na početku ili ipak postoje i dani sumnji i zapadanja u krize? Kako izlazite na kraj s izazovima? Imate li neki svoj recept za prevladavanje kriza?

Nemam nikakav poseban recept ali općenito nisam osoba koja se olako prepušta malodušju ili velikim sumnjama. Da, na nekom manjem nivou, dapače, jer smatram da je i zdravo do neke mjere sumnjati u to što radiš, u zamjenu za prostor koji te potiče da budeš bolji, da zagrabiš dalje od onoga što ti se možda nametnulo kao prvo ili najkomotnije rješenje. Mislim da je zdravo sebe pomalo preispitivati i da onaj tko se nije u stanju zapitati zaslužuje li biti na pozornici – zapravo na pozornici ne bi trebao ni biti. No, u nekom općenitom smislu, rekla bih da sam prilično stabilna. Odlučila sam se za to što u životu želim relativno rano – tu sam, borim se, i to je to.

Koliko su krize koje nas posljednjih godina potresaju utjecale na način kako percipirate svijet, život, sebe, to što radite? Jeste li se promijenili?

U određenom smislu zasigurno jesam; nekako sam postala spremnija uživati u trenutku i uživati u stvarima dok traju. Kad se čovjek susretne sa smrtnim strahom – s potresom, pandemijom, ratom, nuklearnom prijetnjom – prirodno je da se počne grčevitije držati za sve ono što je lijepo i živo u životu. Naravno, sigurno ćemo sve to brzo zaboraviti, jer na taj način preživljavamo – to je stvar prirodne prilagodbe; to je prirodni obrambeni mehanizam ljudske psihe. No, hoće li se stvari ikada vratiti "na staro", teško je reći. Nitko ne može znati što će biti u budućnosti. Drugo je pitanje bi li to uopće bilo poželjno. Kad bismo bili u stanju učiti iz povijesti, mislim da bi bilo dobro. No, nisam sigurna jesmo li?

Ne zvučite baš optimistično u pogledu ljudskog roda…

I jesam i nisam optimistična. Zapravo nemam jedinstveni odgovor na pitanje jesam li optimistična. Nadam se, ako ništa, kao majka, da će ljudski rod ipak shvatiti što je bitno, da su razlike naša snaga i da jamče opstanak, a ne prijetnju. I da si neće dozvoliti da ga preuzmu isključivo kapitalističke, izrabljivačke težnje, ili one koje će na koncu uzrokovati to da sami sebe uništimo. Ali opet, tko zna? Kažu da je za sve dosad postojao prvi put...

Ima li u tom smislu umjetnost obavezu djelovati kao neka vrsta korektora društva? Mora li biti politički angažirana da bi bila dobra?

Ne, naprotiv. Politika je prostor manipulacije – umjetnost prodire puno dublje.

Dobro, a što je onda umjetnost za vas? Za Paula Cezannea umjetnost nije umjetnost ako ne kreće iz emocije; Gustav Klimt je rekao da je umjetnost kružnica koja okružuje misli, Leonardo da Vinci je smatrao da umjetnička kreacija nikada do kraja nije gotova… Otkrivate li nešto novo o sebi kroz umjetnost?

Uvijek! Umjetnosti tome i služe, stvaranju trenutaka koji otključavaju neki dio nas za koji možda nismo ni znali da postoji. I odjednom sam sebe spoznaš. Umjetnost je i komunikacija. Umjetnost je u stvari ono jedino što daje smisao postojanju, jer jedina ga je ona sposobna poentirati – samo u umjetnosti stvari imaju motivaciju, red i logiku, koje mislim da stvaran, svakodnevni život najčešće nema; puno je kaotičniji, nasumičniji. Umjetnost nam kroz svoje djelovanje pomaže nadići kaos i besmisao, te prepoznati i proslaviti ono što je vrijedno.

Mjuzikl "Ljepotica i zvijer" jedan je od ikoničkih brodvejskih mjuzikala. Koliko se u kreiranju likova općenito oslanjate na uzore? Imate li uzore?

Uzora sigurno imam milijun, jer mislim da mi je uzor svatko tko je u nekom trenutku u nečemu dobar, tko je u nečemu izvrstan. Ali nikad ne pokušavam biti netko drugi, ne fiksiram se na neku izvedbu ili ulogu, radije istražujem u sebi i nastojim u svojem djelovanju biti autentična. I, u konačnici, biti točna za ono što se od mene traži. Sve što se odmiče od banalnosti je prostor koji me inspirira – volim vidjeti i dobru fotografiju i dobru sliku i pogledati dobar film i pročitati fenomenalnu knjigu… Volim i strip! Sve me to puni novim sadržajima. Voljela bih da mogu više putovati i biti izravno u toku s onim što se u umjetnosti događa u Europi i svijetu – što bih možda i morala – no za to trenutno nemam mogućnosti zato što sam mlada mama i moje je vrijeme još uvijek strogo podijeljeno. Ali vjerujem da će doći vrijeme i za to.

Sjećate li se koju ste pjesmu prvu naučili pjevati?

"Oj jeseni, jeseni, moj se dragi oženi, a ja nisam bila tu da povičem ijuju!" (smijeh) S tom sam pjesmom kao trogodišnjakinja zaradila svoj prvi honorar u obliku palačinki i pommes fritesa u restoranu velikogoričkog Hotela Park gdje je moj tata u to vrijeme radio.

Da ste zarobljeni na pustom otoku sa samo jednim glazbenim brojem, koji bi on bio?

Cijeli Spotify!! (smijeh) Slušam i volim zbilja svašta pod uvjetom da nije šund. Trenutno mi pašu Ruelle i Banks – u glazbi volim melankoliju i dramatične aranžmane. Tako da nisam sigurna mogu li izdvojiti samo jednu pjesmu; mislim da bih već našla načina da na pusti otok ponesem čitavi glazbeni servis.

Postoji li netko kome se divite, privatno ili profesionalno, tko je osobito utjecao na vas?

Možda to čak nije samo jedna osoba. Divim se svim ljudima koji u svijetu u kojem mi danas živimo uspiju zadržati određenu dozu tajanstvenosti i dostojanstva. Osvrnemo li se na aktualna zbivanja, recimo poput pokojne britanske kraljice Elizabete – mislim da je ona bila osoba vrijedna divljenja, zato što je unatoč tome što je bila monarhinja i predstavljala toliki broj ljudi, ustvari bila jako privatna, veliki stoik i nikada nije ishitrenošću kompromitirala svoju poziciju. Prihvatila je svoje privilegije, ali još i više - svoja ograničenja, i živjela je dosljedno za ono što je smatrala svojom funkcijom i dužnošću. Mislim da je za to bila potrebna velika hrabrost i još veća snaga kako bi nadvladala svoj izuzetno izolirani i u osnovi vrlo usamljeni položaj. Danas živimo u tom brzom, egocentričnom, perfekcionistički nastrojenom i egzibicionizmu sklonom vremenu, kada anonimnost postaje užasno podcijenjena – svi smo na društvenim mrežama, svi težimo tome da budemo viđeni i kroz to tražimo potvrdu svoje vrijednosti. Nazivamo to "povezivanjem", iako mislim da postoje situacije i iskustva u kojima si - baš kao i Elizabeta II. - unatoč tome što su možda i univerzalne i "svačije", u životu naprosto sam. I to je tako! Imperativ današnjeg vremena je površan i samodostatan; zato smatram da ima nečeg vrijednog poštovanja u tome kad ljudi znaju prihvatiti i više od toga u životu. Naravno, reći ćete da je i moj posao jedna vrsta izlaganja, ali što sam starija to se više pitam bi li to trebao biti svačiji cilj, i sve mi se više čini da je najljepši prostor na svijetu zapravo onaj privatni prostor, koji doista nitko ne vidi. Koji nitko ne komentira i nitko ne "lajka". To je valjda moja diskrepancija, dualizam s kojim sam se naučila živjeti kroz ovih dvadesetak godina.

Događa li vam se da vas stavljaju u ladice, kao ženu, glumicu u institucionaliziranom glazbenom kazalištu, glazbenicu? Kako biste sebe opisali u tri riječi?

Hmmmm…. Pouzdana. Mislim da sam puno puta do sad bila i hrabra, ne znam kako bih to drukčije nazvala nego hrabrim. Da, i na nekom dubokom nivou – samopouzdana, iako nastojim biti skromna u očekivanjima od života. Nemam ekstravagantnu, teatralnu osobnost, relativno sam nenametljiva u odnosu na krugove u kojima se krećem i dosta privatna, pa me mnogi vide kao "nježnu" ili "krhku" ili me pak "previde". Po prirodi sam i dosta emotivna osoba. Pretpostavljam da je to nešto što će možda svatko reći za sebe, ali mislim da je u mom slučaju prilično izraženo – racio u vječitoj borbi da nadvlada emociju. A ladice su nešto što vjerojatno nije moguće izbjeći. U ovom su poslu mehanizam obrane od pritisaka kompetitivnosti i konkurencije, ali ja se pravim da one ne postoje. Jednostavno radim svoj posao najbolje što mogu, trudim se postavljati sebe u poziciju da izađem iz ladica kad god je to moguće, i nastojim se zapravo time ne opterećivati.

Glazbeno kazalište ipak ima donekle određen repertoar… Da li vas to možda na neki način profesionalno sputava? Što vam je trenutno na prvome mjestu – glazba ili gluma?

To je dosta teško pitanje za nekoga tko glumi u glazbenom teatru, gdje to dolazi zajedno! Rekla bih da mi sada nijedno nije na "prvom" mjestu, jer se s godinama sve lakše prihvaćam i cijenim u punini. Činjenica je da sam završila akademiju dramske umjetnosti i slijedom toga stekla službeno zvanje akademske glumice. Ali u glazbenoj predstavi, pa ni u dramskoj, ne postoji gluma bez glazbene podloge. Osobno mi je najljepše kad me u dramskoj ulozi inspirira glazba koja dolazi u pozadini i sugerira mi emocionalni ton, baš kao što i glazba u mjuziklu nastavlja pripovijedati priču u trenutku kad emocije nadiđu rječitost. Tako da, ono što me je najviše odredilo je upravo to, glazbeni teatar, spoj jednog i drugog, dramskog i melodioznog. Tu negdje, na križanju toga dvoga, evo mene! Možda bi me to i sputavalo kad ne bih bila toliko spremna tražiti prilike izvan glazbenog kazališta, a ja sam u tom smislu bila prilično – znam da sad riskiram da zvučim patetično! – blagoslovljena, jer već dugi niz godina surađujem s raznim teatrima, institucionalnim i nezavisnima, televizijom, Hrvatskim radijem, upravo zato da bih si priuštila i širinu i raznovrsnost. Kad god sam u mogućnosti i vidim priliku da iskoračim, prihvatim ju, gotovo kao obavezu. Volim raditi, marljiva sam – evo, to bi možda bilo nešto s čim bih se voljela opisati! – i znatiželjna sam. Mene zapravo uvijek najviše od svega vesele nove stvari i izazovi.

Imate li neku veliku želju, neku ulogu iz snova koja bi vam predstavljala takav neki izazov u budućnosti?

Nemam, jer kad se izvođač fiksira na jednu ulogu postoji samo mogućnost da će se razočarati ne dobije li ju, a ja volim da svaka uloga koja mi dođe bude iznenađenje i da pobudi u meni znatiželju, te mi, čak i ako se u početku ne nameće kao željeni odabir, donese dodatnu satisfakciju kad ipak pronađem način kako da joj se otvorim i kako da ju oživotvorim.

Paralelno razvijate samostalnu glazbenu karijeru, surađujete s mnogim glazbenicima, upravo ste proveli radno ljeto nastupajući s Pavelom; nastupali ste na televiziji , ostvarili ste nekoliko uloga u kratkim filmovima, vaš je glas uveo Hrvatsku u Europsku uniju… Na što ste najponosniji u umjetničkom smislu?

Na to što sam se cijelo vrijeme razvijala, a mislim da stvarno jesam, od samog početka, i to je proces koji traje i danas. Jer ako uzmemo u obzir da sam počela kao djevojčica od 15, 16 godina – s 15 godina sam ostvarila prve ozbiljnije javne nastupe, i to s Big Bendom HRT-a – i od tada sam evo došla do toga da sam solistica, dramska glumica u ansamblu sad već poveći niz godina, i da trajem… Mislim da sam zapravo najponosnija na to što trajem, i što stalno uspijevam u sebi pronaći gorivo i materijal da proizvodim i dalje, da ne ostajem stalno na jednoj razini.

I, kako je sada biti Vanda Winter?

Meni je lijepo! Naviknula sam se u posljednjih 38 godina, koliko sam provela sa sobom. Brinem se sama za sebe, radim posao koji volim, imam relativno stabilnu obiteljsku situaciju, oko sebe ljude koje obožavam, osjećam se voljenom u svojem najužem krugu. Kad se sve to skupa zbroji, mislim da je jako puno. Nije loše biti Vanda Winter!