Kada se usporede omjeri sredstava i snaga, kazalište Moruzgva danas sa svojim domaćim i inozemnim uspjesima ravnopravno može stajati uz bok mnogo dugovječnijim kazališnim kućama. Ecija Ojdanić prije deset godina krenula je na to neizvjesno putovanje nošena samo čistim entuzijazmom i ljubavlju prema scenskoj igri, osjećajima koji prkose brojkama i bez kojih nema kazališta. Takav pogon nadahuo je i brojne kolege i suradnike koji su, uz Eciju, stvarali ovo kazalište na pozornicama po cijeloj Hrvatskoj, stoji u priopćenju.

Devet od dvanaest Moruzgvinih predstava nastalo je prema dramskim tekstovima ili predlošcima domaćih autora, a tek tri se temelje na inozemnim hitovima među kojima je samo jedan lektirni naslov. Takav izbor naslova svjedoči o spremnosti na rizik i vjeri u vlastite snage. Dramsko pismo hrvatskih autora u Moruzgvinim predstavama uvijek je lako pronalazilo put do svoje publike. Osvrnemo li se tek na nedavne premijere, cabareta Preko veze autora i redatelja Ivana Lea Leme, predstave koja je u samo nekoliko izvedbi osvojila simpatije publike i kritike, domaći naslovi koji propituju našu suvremenost mogu se smatrati zaštitim znakom estetskog promišljanja Moruzgvinog repertoara.

Druga estetska odrednica ovog kazališta je fokus na jake ženske uloge dojmljivih osobnosti i sudbina. Junakinje Moruzgvinih predstava upečatljive su žene, slojevitih karaktera sastavljenih arhetipa, svakodnevice, tipizacije, imaginacije, aktualnosti, predrasuda ili popularne kulture, zatečene i zatočene u neobičnim pričama koje propituju životne situacije prepoznatljive svakom gledatelju. Jedna od takvih predstava su i Brodolomke, autorski projekt o problemu ovisnosti, nastao prema ideji Ane Maras Harmander u režiji Krešimira Dolenčića. Iako premijerno izvedena krajem 2018., ova predstava već je ovjenčana s nekoliko nagrada na VII Bobijevim danima smijeha u Histrionskom domu te uvrštena u selekciju dva najznačajnija hrvatska kazališna festivala, Marulove dane i Dane Satire Fadila Hadžića.

Prethodile su OtpisaNE Renata Baretića u režiji Nikole Zavišića, premijerno izvedene 2017. u kojoj se naizgled obične žene, uz puno humora, suočavaju s problemom azilanta što svjedoči i o političkoj aktualnosti Moruzgvinog repertoara. Generacijska zastupljenost i starijeg naraštaja zrcali se u predstavi Kako život Nine Mitrović iz 2016., u režiji Ivana Lea Leme te govori o sudbinama umirovljenika koji čak i na pragu treće dobi ne odustaju od potrage za ljubavlju. Mobitel, španjolskog pisca Sergi Belbela, teksta ovjenčanog brojnim međunarodnim priznanjima u režiji Krešimira Dolenčića i Miris Lovine, uspješne američke spisateljice i autorice broadwayskih hitova, Michele Lowe, u režiji Franke Perković iz 2014. i 2015., Moruzgvina su posveta recentnom svjetskom dramskom pismu, navedeno je u priopćenju.

Prva govori o ovisnosti o tehnologiji i terorizmu, a druga je crna komedija o ženama i njihovim muževima zatočenim u hladnjači. Specifičnost Harema iz 2013. u režiji Ivana Lea Leme koji je uz Anu Tonković Dolenčić i autor teksta, leži u maštovitoj dramskoj varijaciji temeljenoj na okviru Priča iz 1001 noći u kojoj se temetizira položaj žene kroz stoljeća rodnih predrasuda koje do danas nisu posve izblijedjele. Jedna od amblematskih Moruzgvinih predstava je svakako monodrama Bobočka ili drugih sto stranica Filipa Latinovitza, premijerno izvedena 2013. u režiji Ivana Lea Leme i adaptaciji Ane Tonković Dolenčić.

Ecija Ojdanić tu priču o glavnoj junakinji poznatog Krležinog romana s istom strašću bez prestanka izvodi već šestu godinu zaredom. Osvojila je i publiku ali i brojne nagrade na hrvatskim i međunarodnim festivalima podjednako oduševljavajući srednjoškolce i iskusne kazališne znalce.

HaHa20 Petre Radin u režiji Marija Kovača iz 2013., Dan iz snova redateljice i autorice Tee Gjergjizi Agajev iz 2012., i Heidi Johane Spiri u režiji Ivana Lea Leme iz 2010., predstave su namijenjene najmlađima što govori o uključivanju svih generacija publike u Moruzgvin repertoar.

Sve Moruzgvine predstave postavljene su u duhu putujućeg kazališta i lako se prilagođavaju dvoranama, tehničkim mogućnostima i prostorima što ih čini održivim u različitim uvjetima. Temeljene na snažnim glumačkim kreacijama, jednostavnim ali upečatljivim redateljskim rješenjema te zanimljivim predlošcima, dvanaest predstava obišlo je sredine čijim stanovnicima je ovakav tip gostovanja možda jedina prilika za susret s profesionalnim kazalištem.

Od inozemnih gostovanja Moruzgva se može pohvaliti predstavama u gradovima Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije, Rumunjske, Moldavije, Kirgistana, Ukrajine, Srbije i Rusije.

Poseban dio Moruzgvine priče svakako su glumice i glumci. Kroz ansambl dvanaest predstava prošla su mnoga od najvećih imena hrvatskog glumišta kao i neka sasvim nova koja su se u međuvremenu svrstala u najtraženije mlade glumce na domaćoj sceni. Prilika da se zaigra izvan matičnih kazališta afirmiranom glumcu može biti izazov okušati se u drugačijem repertoaru od onoga kakav nudi vlastiti ansambl, a mladima pružiti šansu za početak trajanja na kazališnim daskama.

Nabrojimo li njihova imena, abecednim redom, jasno je kako se radi o plejadi izuzetnih umjetnika koji su svojim nekadašnjim ili redovnim sudjelovanjem oblikovali umjetnički izričaj današnje Moruzgve:  Iva Babić, Ana Begić, Linda Begonja, Goran Bogdan, Ines Bojanić, Lada Bonacci, Nataša Dangubić, Nataša Dorčić, Petra Dugandžić, Dado Ćosić, Mila Elegović, Biserka Ipša, Nataša Janjić, Pero Jurčić, Luka Juričić, Nela Kocsis, Vinko Kraljević, Zrinka Kušević, Marinko Leš, Daria Lorenzi Flatz, Ana Maras Harmander, Anita Matić Delić, Ksenija Marinković, Vanja Matujec, Iva Mihalić, Jelena Miholjević, Sanja Milardović, Barbara Nola, Ecija Ojdanić, Luka Petrušić, Siniša Popović, Amanda Prenkaj, Petra Radin, Erna Rudički, Slavko Sobin i Hrvoje Zalar.

Svi ti su izvođači, ulaskom u neku od Moruzgvinih produkcija, osim na uloge, pristali na dane u kombijima, putovanja po kojekakvim vremenskim uvjetima, često hladne dvorane, ali i topli doček publike u mjestima daleko od kazališnih središta.

Ništa od svega toga ne bi bilo moguće bez onog početnog entuzijazma i ljubavi, pokretačke snage koju je osnivačica Moruzgve, Ecija Ojdanić, upisala u temelje svoje kazališne kuće bez stalne adrese. Taj imaginarni prostor koji se u početku gradio u gerilskim uvjetima dnevnih boravaka, danas je stvarniji od snova na kojima počiva. Rastom koji je započeo s nekadašnjih 50, a današnjih 150 izvedbi godišnje, publikom koja do ovog trenutka ukupno broji oko 42000 gledatelja, kvalitetom predstava te zastupljenosti na širokom području igre, na svoj tek deseti rođendan Moruzgva dobija jasne konture jednog od vodećih nezavisnih kazališta u Hrvatskoj. 

I za kraj ovog pogleda unatrag, koji je, naravno, samo još jedan od Moruzgvinih početaka, može se zaključiti kako i kazalište s ovakvim životopisom godine ne čine starijim, nego boljim.