Rajko Grlić u novome filmu teži insinuaciji karakterističnoj za sve njegove filmske uspješnice, a među prvima saznajte o čemu je riječ u velikoj filmskoj nadi kojoj predviđaju pune kino dvorane
Devastirane hrvatske tvornice, nezadovoljni radnici, odnos i pozicija moći, kriminal, prevare, moralne dileme… Samo su neke od tema koje obrađuje novi film nagrađivanog hrvatskog redatelja Rajka Grlića. Film s kojim se svi mi možemo vrlo lako poistovjetiti, pitajući se je li ispričana priča o prošlosti ili sadašnjosti. No, još jedno veliko pitanje ispred nas stavlja redatelj Grlić – Možete li pogoditi tko je poslužio kao inspiracija za glavnog negativca?
Još samo nekoliko dana dijeli nas od zagrebačke premijere novog filma poznatog hrvatskog redatelja Rajka Grlića. Film 'Svemu dođe kraj' koji je već osvojio publiku na filmskim festivalima u Puli i Sarajevu sada dolazi pred zagrebačku publiku. Nakon što je na Pulskom festivalu doživio ovacije, a na Sarajevo Film Festivalu privukao pažnju i osvojio simpatije gledatelja svojim hrabrim prikazom društvenih tema očekivanja za ovu zagrebačku premijeru, zakazanu za 26. rujna u Kaptol Boutique Cinema s početkom u 20 sati, dodatno su porasla.
U dosta svojih filmova bavite se politikom, ali ne iz perspektive političara, već kroz prizmu posljedica koje politika ostavlja na građane i našu državu. Čuli smo da je ovaj film opisan kao 'ljubavna priča umočena u hrvatsku stvarnost.' Koji dio te hrvatske stvarnosti ste htjeli istaknuti kroz ovaj film?
Mi smo živjeli u maloj drzavi u kojoj je politika imala veliki utjecaj na naš svakodnevni život. Onda se država raspala na manje države u kojoj politika ima ogroman utjecaj na naš svakodnevni život. Ona ga mjesi, formira, određuje. Da me zanimala politika otišao bi u političare, no odbrao sam film jer je to puno plemenitije i časnije zvanje. Filmovima samo pokušavam pričati kako junaci koji ne završavaju na naslovnim stranicama podnose i žive ono sto im određuju ovi sa naslovnica. Pokusavam staviti lupu, povećalo, na jedan mali segment svakodnevnog života i pokazati ga nadajući se da će se barem netko naći u nekom od tih likova.
Film je već imao svoju premijeru na Pulskom i Sarajevskom film festivalu. Jeste li primijetili razlike u reakcijama publike u ta dva grada?
Nema razlike. I jedni I drugi su tu sliku sebe samih očito dobro prepoznali. To što su aktivno sudjelovali u priči tijekom samoga filma, pljeskali I fućkali, veliko je ohrabrenje svakom autoru. I da se malo pravim važnim. To se isto dogodilo i u Crnoj Gori u Herceg Novom gdje je film, prema rijecima novinara, '..ispraćen više minutnim stajećim ovacijama prepunog gledališta.'
Zašto mislite da film tako snažno rezonira s gledateljima?
Živimo u sredini koje se naviklo na to da nam je društvo, pa time i država, moralno i materijalno korumpirano. Od glave do pete. Mi, kada kažem mi mislim na Antu Tomića s kojim sam složio scenarij za ovaj film, znamo da ljudi to znaju i nadamo se da će im film barem malo pomoći da toga postanu jos svijesniji. A kada smo nečega svjesni onda možda nesto i učinimo s tom svijescu. Naravno, filmovi nisu ti koji mijenjaju ili pomiću nesto, oni su tu samo da vas taknu po ramenu i šapnu; razmisli.
Što očekujte od zagrebačke premijere?
Zagrebačke premijere su manje ili više uvijek elegantno suzdržane. Možda im ovaj puta barem malo razbijemo tu suzdržanost
U jednom ste intervjuu rekli da vjerujete u tu posebnu vezu između velikog platna, autora i gledatelja. Vaš novi film 'Svemu dođe kraj' pred gledatelje donosi priču o nama danas, zašto smatrate da je važno da upravo ova priča bude ispričana u kinu, pred publikom, i kako ta 'kino magija' doprinosi razumijevanju onoga što ste htjeli prikazati kroz film?
Filmovi se rade za velika platna i mračne kino dvorane. To su priče koje trebaju tišinu i koncentraciji, trebaju zajednički uzdah gledališta. Bez tog trokuta; film, veliko platno i gledaoci, nema magije filma.
Danas se nažalost većina filmova gleda na malim ekranima. Biraju se filmovi, skače se s jednog na drugi, jede se, odlazi na zahod, priča se na telefon. Tu nema koncentracije, tu nema magije zajedničkog gledanja. Ja to zovem 'MacDonalds-FastMovie Food', ali to je nažalost sudbina filma. U kinima ce vrlo brzo ostati samo hollywoodski blockbusteri. Zato sam sretan da sam radio filmove kada su se gledali u kinima, kada je odlazak u kino bila mala svečanost, kada se nakon kina ostajalo i razgovaralo o filmu.
Kako izgleda jedan vaš tipičan dan? Imate li neke rituale s kojima započinjete dan? Imate li svoje omiljeno mjesto / grad?
Već dugi niz godina živim na tri lokacije; Zagreb, Istra i Amerika. U sva ta tri prosotra imam dosta različite rituale, osim jednog detalja, jutro pokušavam započeti hodanjem. Godišnji prosijek mi je preko 7 kilometara. A što se tiče omiljenog grada to je moj rodni Zagreb, koliko god se sada raspada, izgleda tužno i ružno, ipak je to moj grad o kome sam ispričao većinu svojih priča.
Gdje pronalazite inspiraciju za svoje filmske ideje?
Kako kada i kako gdje. Nekada su to novine, nekada knjige, nekada neka anegdota… Važno je držati otvorene oči i uši. Biti znatiželjan i priče će se same množiti oko vas. No, tada valja biti oprezan i pažljivo izabrati onu koji ima smisla pričati, onu do koje ti je zaista stalo i koju moraš ispričati.