Kratki film Une Gunjak ‘Kokoška’ prikazan je u Cannesu, osvojio je Srce Sarajeva, sveukupno preko 20 filmskih nagrada. Ove subote popisu će se možda pridružiti i najprestižnija dosad, Europska filmska nagrada. ’Film je premašio sva očekivanja. Bilo bi nezahvalno da budemo razočarani ako ne dobijemo tu nagradu’, kaže nam Una Gunjak dan uoči putovanja u Rigu.

‘Idemo se lijepo zabaviti i hvaliti se dobrim filmom’, kaže veselo samo nekoliko dana nakon što je dobila poziv da u siječnju prikaže svoj film i na prestižnom Sundance Film Festivalu, snu svakog filmaša.

‘Sundance je došao kao grom iz vedra neba. Užasno uzbudljivo. Nikad nisam bila u Americi i jedva čekam vidjeti što znači gledati film u američkom kinu. Kolege kažu da su na Sundanceu kina prepuna i rasprodana mnogo unaprijed te da je publika aktivna’, priča s uzbuđenjem.

Njezin film ‘Kokoška’ hrvatska publika imala je prilike vidjeti zasad tek na Festivalu igranog filma u Puli, uskoro će igrati u sklopu Maratona kratkometražnog filma, a riječ je, ako je suditi samo po nagradama, jednom od najuspješnijih filmova autora s ovih prostora.

Una je studirala u Londonu na National Film and Television School i završila montažu, a ovo je njezin prvi film koji joj se dugo kuhao u glavi, no realiziran je kad je skupljen novac. 'Kokoška' je snimljena u njemačko-hrvatskoj koprodukciji, a govori o šestogodišnjoj djevojčici Selmi u opkoljenom Sarajevu 1993, kojoj otac kao rođendanski poklon šalje kokoš. U momentu kad ona prestane biti zabava za dijete i treba postati hranom obitelji dešava se ono o čemu Una nadalje priča prisjećajući se ratnih godina - imala je šest kad je rat počeo, deset kad je završio, a s 18 je odlučila otići iz Sarajeva.

‘Priča filma autobiografska je na dva nivoa. Prvi je čista anegdota - na samom početku rata za šesti rođendan dobila sam kokoš jer sam poželjela piliće i krumpiriće. U životu je ta epizoda bila mnogo lakša i veselija nego u filmu. Da, pojeli smo je. Naravno. Bio je rat. Nije se imalo što drugo’, opisuje Una dodajući da je onaj teži dio autobiografskoga u priči - ubojstvo djetinjstva.

‘Tog naglog i brutalnog odrastanja nisam bila svjesna ni s 10 ni s 15 godina u Sarajevu. Tek s 18 počela sam studirati s ljudima svojih godina i shvatila da posjedujem zrelost iz životnog iskustva koju oni nemaju. Rat mi je priuštio, na nesvjesnom nivou, gubitak te dječje nevinosti, predstavljao zemljotres i prenaglo odrastanje.'

U njezinom filmu, iako smještenom u ratno Sarajevo, nitko ne umire. No, govori Una, rat je ubio nešto u svakome tko ga je preživio.

‘Glavnom liku, djevojčici, djetinjstvo. U slučaju mojih roditelja, ljudi koji su bili u cvijetu života, ubio je mladost. Nisam srela nikoga kome dio života nije brutalno nestao. A opet, bila sam dovoljno sretna da nitko u bližoj porodici nije nastradao i iz te točke gledišta govorila sam u svom filmu’, kaže.

Una danas živi u Londonu, no Sarajevo je njezin ‘treći roditelj’. ‘Ja sam Sarajevo, Sarajevo je svaki dan sa mnom. Možda je London danas moj dom, a za dvije godine on će biti negdje drugdje, no Sarajevo će uvijek biti sidro’, priča nam.

Roditelji joj žive u Sarajevu, grad je vidio film, a kako je reagirao, najbolje svjedoči osvojeno Srce Sarajeva na ljetošnjem festivalu i reakcije publike. ‘Nažalost, samo ljudi koji su prošli rat mogli su pravo doživjeti taj film na velikom platnu jer nikada ne zaboravljaš tu podsvjesnu traumu zvuka granate. Srce ti zadrhti od detonacije’, opisuje Una.

A danas?

‘Tati prilaze na ulici i hvale me, a on im kaže: ‘Nemojte, ureći ćete mi dijete.’