Saša Božić polako je i sigurno gradio svoj rukopis. 'Sramotom' se upisao u redateljski krug, nakon 'O prijateljstvu' svi su znali gdje je razlika između njegovih dramaturških intervencija na plesnim predstavama i njegovog izvornog autorskog rada, a nakon 'Glorije' više nije bilo sumnje. Iako preferira rad u tandemu, na ovaj ili onaj način spojen s plesačima i glumcima te koreografima i redateljima, njegov je utjecaj na domaći off teatar intenzivan i trajan upravo zbog mnoštva njegovih funkcija i prioriteta.

Obradom Marinkovićeve 'Glorije', specifičnom po pristupu izvedbenom materijalu prije nego predlošku, iako se i predloška dotaknuo u lako čitljivim, ali konzervativnom oku teško vidljivim detaljima, Božić je načeo veliku temu kojom se htio dalje baviti. Nije to baština po sebi, nego klasici koje treba (znati) čitati u vremenu i iz njega. Kako uvijek zaobilazi konkretnost, dok se pomodne i zbrzane angažiranosti poslovično kloni, otkrio je pisca upravo sličnog senzibiliteta: Ranka Marinkovića. Skepsa, čak i ona 'koja poništava tragediju', kod 'viškog Voltairea' je pokretački motiv, a strah tek posljedica mišljenja. Istodobno, Marinković je sasvim elementaran: njegova dva najpoznatija djela, upravo ona koje je Božić naumio postaviti kao diptih, bave se Erosom i Tanatosom. Vrlo pojednostavljeno, s jedne je strane želja za najobičnijom kopulacijom, pod sjenom križa ili baš unatoč njoj, a s druge strah od glupe i nepismene smrti, koja ne misli niti daje misliti.

Iz objektivnih razloga drugi dio tog diptiha nije mogao biti samo 'Kiklop', pa to nije čak ni nominalno. Pod naslovom 'Dezerter', motivima velikog romana dramaturginja Pavlica Bajsić i sam redatelj dodali su one iz filma 'Take Shelter' Jeffa Nicholsa, gdje paranoja oduzima mogućnost intimne i svake druge komunikacije, dok se sama tretira istodobno kao odmak od realnosti i sasvim točno viđenje iste. O temi straha i paranoje već i priča Melkiora Tresića nudi dovoljno 'štofa', pa među 'motivima' ima puno više domaćeg, poznatog i lektirnog. 'Dezerter', ukratko, može funkcionirati i bez te dodane sastavnice, jer svakome tko je u Marinkovićev roman barem zavirio, ili se mutno sjeća Vrdoljakovih filmskih doslovnosti, sve što čuje s obrnute pozornice Teatra &TD mora zvučati poznato: od mlaza kojim se dotiče vječnost do 'četvrtog majmuna od jutros'. Naravno, još ih puno nedostaje, ali ne stane sve u sat i četvrt.

'Dezerter' bi mogla biti velika predstava i po svome trajanju, a ne samo namjeri ili dosegu. Klasik klase 'Kiklop' rijetko dolazi na off pozornicu, pogotovo u rukama redatelja koji je svoj rukopis razvio do gotovo baroknih detalja. U potpunosti vladajući svim pravilima svoje igre, Saša Božić sad ima postupak kojim je u stanju obraditi, i obraniti, svaki odabir, pa i ovaj. Prokušani scenski znakovi, dispozicije i disproporcije, od suprotstavljenih fokusa do elipsi koje na kraćoj osi imaju tekst a na dužoj pokret, sami 'čitaju' predložak, te nije baš uvijek potrebno da to čine i izvođači. Zato ova produkcija na trenutke kao da istodobno robuje lektirnoj narudžbi i istinskoj potrebi bavljenja kultnim romanom.

Iako prati narativnu liniju, iskoraka iz poznatoga ipak ima napretek. Najprije u zaista elaboriranoj vizualnosti predstave, za što su zaslužni scenografkinja Zdravka Ivandija i kostimograf Petar Trbović, potom u kodu scenskog pokreta Petre Hrašćanec, kao i u ponekoj glumačkoj zanesenosti. Nataša Dangubić pritom nosi većinu tereta u ispovjednim dionicama, kad joj je pogled prikovan za publiku, ili u naznakama 'dramske radnje', kad je prisiljena na suigru s Anom Karić, Milicom Manojlović i Petrom Hrašćanec. Poseban ton predstavi daju s jedne strane svojevrsni meštar ceremonije, đavolji (odvjetnik) Livio Badurina, koji se očekivano sjajno snalazi u ulozi 'krojača' priče, a s druge Nenad i Alen Sinkauz, koji glazbom stvaraju ne poseban komentar radnji nego i još jednu, ne samo virtualnu, ulogu u njoj.

Zaključak 'Kiklopa' mogao bi biti da skepsa možda poništava tragediju, ali zato nesreću i glupost čini podnošljivima. Od zvjerinjaka Zoopolisa nemoguće je obraniti se, osim ako se čovjek ne zaplete u vlastitu istinu, sve do logičnog kraja svakog dovoljno uvjerenog zaplitanja – pokazuje posljednji prizor 'Dezertera'. S brukovskim tepihom pretvorenim u mrtvački pokrov, dostojan je to završetak autorske obrade koja poštuje izvornik, iako se mora praviti da od njega bježi.