Autori, otac i sin Goldstein, poznati su kao publicisti koji ne odustaju od iskazivanja istine o ratnome Zlu u nas i kao povjesničari koji slažu golemo polemičko historiografsko djelo o zbivanjima koja dobro pamte mnoge generacije. Pritom su obojica veoma plodni i zanimljivi pisci. Valja se podsjetiti, primjerice, samo Slavkove uvelike nagrađivane knjige '1941 - Godina koja se vraća' i Ivina suautorstva sa Slavkom u knjizi 'Holokaust u Zagrebu' te također njegovih nagrađivanih naslova kao što su 'Židovi u Zagrebu', pa onda, da spomenemo samo neke, kao što su 'Hrvatska povijest' (2003. i prošireno izdanje 2008.) te upravo na kioscima izlazeće u tri sveska 'Povijesti Hrvatske 1945-2011'. Izdavač je reklamira kao prvu cjelovitu povijest moderne Hrvatske. Bez obzira što je riječ o propagandnoj poruci, s obzirom na dosadašnja djela, to svakako vrijedi provjeriti. Na neki način teme knjige o kojoj je ovdje riječ zasigurno će se pojaviti kao važna poglavlja i u toj knjizi.

Tako to biva u povjesničkoj radionici Goldstein. Sve se relevantne teme neprestance istražuju, dorađuju i obrađuju. Glavna tema je opće Zlo u ratu i poraću, tko su počinitelji, a tko žrtve ratnih zločina, te beskompromisno iscrtavanje općeg profila zločinaca bez obzira na kojoj su strani bili. Opisi i podaci su što je više moguće precizni, upravo znanstveno akribični, višestruko provjereni u popisanim i predstavljenim izvorima, literaturi, arhivima i uredno dodani na kraju knjige. Tako sve stavke argumentacije lako mogu biti provjerene, dalje tumačene i obrađivane.

Sam naslov 'Jasenovac i Bleiburg nisu isto', osim što kao ponuđena teza izražava spremnost za polemiku s osporavateljima svekolikoga njihova dosadašnjega djela, više je od nakladnički atraktivna poziva čitateljima, riječ je zapravo o retoričkom i pitanju i odgovoru. Taj negacijski naslov zapravo je pozitivistički iktus toga nadasve ozbiljnoga štiva koje se sa zanimanjem čita iako je posrijedi tema o kojoj je mnogo pisano u proteklim desetljećima.

Samu naslovnu konstataciju autori umješno dokazuju od prve do zadnje stranice i pritom lajtmotivnu temu ratnoga zločina argumentacijski šire, kompariraju, fiksiraju u vremenu i prostoru te adresiraju na počinitelje kada god je to moguće dokumentirati.

I otac i sin Goldstein očito su od onih autora koji nisu samo plodni i ustrajni pisci, nego su prije toga veliki čitači. Sva ta njihova argumentacija nije mogla nastati samo konzultiranjem literature. U svakom izvoru oni nastoje pronaći ne samo ono što ide u prilog njihovoj tezi, nego i sve ono što bi iole moglo dovoditi u sumnju njihove osnovne postavke. I to se iznosi, ali s primjerenim komentarom o uvjerljivosti nađenoga.

Naime, ništa se tu ne preskače stoga što im se ne dopada, što im nije vjetar u krmu. To se najbolje vidi u polemici s osporavateljima koji su svoju kontraargumentaciju znali izvlačiti zanemarujući namjerno neki njima neprikladan kontekst. Oni očito nastoje čitatelju ponuditi, kako i zapisuju u jednom od uvoda u poglavlja, 'obrađenu, sažetu i jasnu sliku o cjelovitu ustroju, funkcioniranju i karakteru kompleksa ustaških koncentracionih logora Jasenovac, zasnovanih na opsežnom i skrupuloznom istraživanju'.

U tekst unose sve relevantne podatke o logoru Jasenovac od 1941. do 1945, ali i sve o radnoj grupi Jasenovac od 1945. do 1947, što im je veoma važno da bi odbacili tvrdnje da je jasenovački logor bio mjesto masovnih zločina još neko vrijeme nakon rata, čak dvije godine. Naime, iako je na tome području bilo ubijanja ratnih zarobljenika, to ni brojčano ni motivacijski ipak nije bilo usporedivo s Jasenovcem pod ustaškom upravom.

Kazna i osveta 1945. posebno je važno poglavlje u kojem autori daju cjelovit historiografski pregled sindroma Bleiburg i Križni put, i to, kako oni napominju, bez politizirajućih interpretacija. Mišljenje je pisca ovih redaka da je to zaista njihova intencija, ali gradivo je takvo da je neku neintencionalnu politizaciju, barem kod čitatelja, veoma teško izbjeći.

Sve u svemu, Jasenovac i Bleiburg, iako nikako ne bi smjeli biti nekakav ustaško-partizanski tuk na utuk, teme su uvijek mračnih diskusija o tome tko su u ratu i poraću bili teži zločinci pa se tako ne prestaje zavoditi, najviše poluobaviještene i mlade i stare, pa čak i suvremenike stratišta, u zablude ekvidistance, relativizacije masovnih ratnih zločina koja onda nužno porađa paušalnu misao da su svi ratni zločini isti, bilo da su ih počinili fašisti ili antifašisti, nacisti ili komunisti, kao da samo odzvanja ono – isti, isti.

Da tome ipak nije tako, dokazuje ova knjiga koja na primjeru najvećih onoratnih kalvarija uvjerljivo zaključuje da Jasenovac i Bleiburg nisu isto. Budući da je autor Slavko Goldstein suvremenik opisanih ratnih grozota i sudionik na strani pobjednika, posebno je dirljiv njegov samocitat iz spomenute knjige '1941. - Godina koja se vraća': 'Bili smo dorasli otporu protiv Zla, ali nismo bili dorasli ljudski okruniti pobjedu. Poput mnogih ratnih pobjeda u povijesti, ni naša nije ostala neokaljana.' I dalje zapisuje da 'o tom naličju naše pobjede bila nam je nametnuta zavjera šutnje koja je trajala više od 40 godina, čime su rane pogubno produbljene i otvoren je prostor za bujanje mitova. (…) Istovremeno, ustaški krugovi u emigraciji stvorili su kult Bleiburga koji je promičbeno mitologiziran da bi se u zaborav potisnuli vlastiti ustaški zločini: da bi se pod koprenom Bleiburga sakrio Jasenovac'.

Vjerojatno će i ova knjiga naići na užagrena osporavanja pristaša istosti, ali teško će razlabaviti čvrstu, činjeničnu argumentaciju Slavka i Ive Goldsteina. Oca i sina.