I. Kiklop i Otok (urbano i zavičajno): što sadašnji pripovjedač može između dva ucrtana pola.

Može trčati tamo i ovdje, R. Barthes upozorava da je dis-cursus u izvornom značenju trčanje tamo-amo, da su to odlasci i dolasci, 'poduzeti koraci', 'zapleti' (spletke).

Preskočeno je ljubavnog, ljubavnog diskurza, jer sve što je dosada napisano ili rečeno nastajalo je iz ljubavi, iz dostupnosti koja je uvijek bila tu, nadohvat ruke.

Pripovjedaču je bilo do toga da se smjesti između dviju prostornih koordinata: urbanoga Kiklopa, koji se u jeziku grada, u kataklizmi koja se obrušava na postojeći poredak svijeta i njegovih figura, vrtio oko središnje misleće biljke, intelektualca u njemu nesklonom vremenu, njemu i onima oko njega. Lucidni prisluškivač vremena, klizajući suputnik svijeta, na sjecištu ideja koje se gomilaju i rastaču: s napjevima grada, galerijom izgubljenih, s jezikom koji se rekonstruira i tako gibak, živ i umoran, na zalazu obuhvaća čitatelja u labirintu jezika i povijesti, mislećeg i urbanog - eto, slika grada, rastera povijesti, lika i pripovjedača koji se diže i spušta, stupa u dijalog s više svojih višepolnih ja. Kiklop.

Postoji li to sada?

Madona. Nepomična, fragmentirana. Nije se lako došlo do nepomičnosti, neaktualnosti i nepristupačnosti. Pripovjedač se odmicao od okvira zabranjenoga i pustio se prostoru, pustio se otoku, pričanju u svakodnevici, koja je sve samo ne svakodnevna. Dakle, mirisi, zlato i tamjan na otoku, na otočki koji se tiče i našega putovanja, naših čitalačkih stradanja, zabluda.

Zanima li to koga sada?

II. Ako barem netko može reći: Kako je to točno! Prepoznajem taj jezični prizor. (R. Barthes)

Hrvatski pripovjedač ne trči jer umjesto njega trči stvarnost, diskontna kultura uvukla ga je u matricu brze proizvodnje i reproduciranja poetike, recikliranje vlastitog života. Kao kronike, kronologije, dnevnika koji ne dopušta čitatelju da se odvoji od njegova autorskog (privatnoga) lika.

On se podastire u formi sinopsisa, nabasa s vremena na vrijeme temu, koja ga onda proždire u stereotipu: muškarca srednjih godina, nesređenog i nesretnog muškarca. On odgovora popisom perverzija obližnjega svijeta, izviruje iz crne kronike i poglavlje po poglavlje provjerava, s nama, s čitateljem, novi katekizam grešnog i perverznog svijeta.

Sve rasuto i izgubljeno on kristalizira u voćki poslije kiše, u nadolazećem proljeću, u mirisu Arkadije i 'autentičnog svijeta'. Što je autentični svijet, nećemo dokučiti ni nakon smrti, mi smo samo suputnici u retoričkom smislu. Zašto se nije dogodila interakcija, ono što R. Barthes sugerira govoreći o figurama: 'Recimo tijela zaljubljenoga obuzetog svojim figurama: otima se i bori u pomalo ludom sportu, troši se, kao atlet; frazira kao govornik; uhvaćen je, skamenjen u jednoj ulozi, kao kip. Figura je zaljubljeni na djelu.'

Pripovjedač na djelu: kao jedini mogući život pisanja, upisivanja znakova na čelu (što od pjesnika traži jedan lumen), pisanje kao tetovaža, utiskivanje (dojmljivo). Publicistika u prozi. Publicist u ruhu pripovjedača. Romanu nadomak. Mjestimično. Igra. Može li se igrati u prostoru nepristupačnog, neistraženog. Igra s đavolovim repom? Može li na pozornici romanesknog diskurza započeti priča iz akcije jezika, zavrtjeti se iz nekoga svoga (tamnog) mjesta?

Kad: do iduće godine.

Strpljivo čitajući red po red. Strpljivo pišući po red: iz radne dokolice, iz bilježnice mašte, iz discipline riječi i misli? Ali o čemu to sad? Ili čemu to sad: ljubav za hrvatski roman, ono što omogućuje čitanje mjesta govora. 'Mjesta nekoga tko govori u sebi, zaljubljeno, nasuprot drugom (ljubljenom objektu), koji ne govori.'