Joseph Roth (1894-1939) jedna je od brojnih tragičnih figura iz povijesti književnosti. Ovaj austrougarski Židov je tijekom svojega života svjedočio propasti drage mu Habsburške Monarhije, a nakon toga i neovisne Austrije koja se kroz Anschluss bacila u zagrljaj zločinačkoj politici Adolfa Hitlera, te je umro rastrojen i uništen alkoholizmom u Parizu, moglo bi se reći na sreću, jer je tako barem izbjegao svjedočiti i Drugom svjetskom ratu. Prvi je pak proveo u rovovima, boreći se za Austro-Ugarsku, a ona na kraju tog rata više nije postojala.

Rothov najpoznatiji roman 'Radetzky marš', prvotno objavljen 1932, zapravo je literarni spomenik nestalom carstvu te prati sudbinu triju generacija obitelji Von Trotta. Fraktura je nedavno objavila hrvatski prijevod Rothova remek-djela, koji potpisuje prevoditelj Milan Soklić, pa smo ga zamolili da nam otkrije tajne 'Radetzky marša', ali i kako je išlo njegovo prevođenje.

Za početak nas je zanimalo koje su razlike u prevođenju Thomasa Manna i Rotha, s obzirom na to da je Soklić za Frakturu prethodno preveo monumentalni Mannov roman 'Josip i njegova braća'.

'Prevođenje djela velikih pisaca traje mjesecima, pa i godinama. Sve to vrijeme prevoditelj je uronjen u tuđi misaoni svijet, prilagođava se autorovoj sintaksi i logici, uspoređuje piščev vrijednosni sustav s vlastitim. Misli, rečenice i prizori djela koje se upravo prevodi zadržavaju se u njegovoj svijesti i obilježavaju mu svakodnevicu onako kako dojmljiv san daje okus ostatku dana. Sve u svemu, prevođenje je malo seljenje duše i nimalo nije svejedno kakva će se duša pritom neopazice ušuljati u vlastitu. U tom smislu mogu reći da sam imao sreće s 'dušama' Thomasa Manna i Josepha Rotha te da sam s njima proživio mnogo lijepih dana. Dakako, bili su to posve različiti prevoditeljski pothvati. Mannovo djelo mješavina je romana i eseja, mjestimice skoro i teološke rasprave, u stalnom dijalogu sa slovom Lutherova prijevoda Biblije koji katkad znatno odstupa od hrvatskoga pa prevoditelj mora biti i tumač teksta kako čitatelj ne bi 'letio u prazno'. Posebnost tog prijevoda bio je i Mannov 'svečani ton' koji svjesno oponaša biblijsku rečenicu. Svega toga bio sam pošteđen kod Josepha Rotha. Tu nema esejizma, samo 'lijepa književnost' u najboljem smislu te riječi. Trebalo je samo biti strpljiv i slušati autora. Kad se jednom ugodilo pravi ton i ritam, dalje je sve išlo samo od sebe', objašnjava Soklić razlike između njemačkog nobelovca i austrijskog literarnog autsajdera.

U čemu je posebnost Rothova 'Radetzky marša' te zašto se ova knjiga ubraja među najznačajnije romane njemačkog jezika u 20. stoljeću? Milan Soklić odgovara: 'Rothov roman prati povijest Habsburške Monarhije od bitke kod Solferina do sredine Prvog svjetskog rata te kako se ona odražava na sudbinu tri naraštaja novopečene plemićke loze Von Trotta. Carlu Josephu, najmlađem i posljednjem izdanku ove loze, koji je i središnji lik romana, autoritet se manifestira na tri razine: u liku oca Franza von Trotte, kotarskog načelnika; u liku cara Franje Josipa Prvoga, koji svojom nadčovječanski dugom vladavinom pokriva životno razdoblje tri generacije Von Trotta, te u liku samoga Boga kao pretpostavljenoga vrha te vertikale. Kao pitomac konjičke škole Carl Joseph uz zvuke koračnice Josepha Radetzkog sanjari o junačkoj smrti za cara i carsku obitelj. Kako vrijeme odmiče, taj se uzvišeni smisao njegova života pomračuje te mladi poručnik Carl Joseph služi u vojsci čiji se moral topi pred rastućim nacionalizmom probuđenih naroda. Svi su svjesni toga da se monarhiji bliži kraj. Vertikala se urušava, Bog je napustio ostarjeloga cara i njegov imperij, poručnik se odaje piću, a u ratu koji slijedi junačka se smrt pretvara u besmislicu.'

U 'Radetzky maršu' tako se vješto kompozicijski povezuju razine priče - sudbine cara i njegovih vjernih Von Trotta teku naporedo i prepliću se u nizu dirljivih i tragičnih prizora. Soklić kaže da je Roth autor 'meke i osjetljivije duše, uvijek milostive prema ljudskim slabostima' te ne zazire od osjećajnosti i kadar je potresti čitatelja do suza, a pritom se ne izgubiti u kiču. Soklića Roth utoliko podsjeća na Charlesa Dickensa, a on se također nije ustručavao zaigrati se s osjećajima čitatelja.

Rothov najpoznatiji roman dobio je ime po još poznatijoj koračnici Johana Straussa, a ona se može uzeti kao muzička paradigma Austro-Ugarske. 'Nijedna druga melodija ne izražava tako pregnantno svojevrsnu austrougarsku mješavinu apstraktnog militarizma i visoke kulture ljudskog ophođenja, asketizma i hedonizma, vojničke grubosti i mirnodopske rafiniranosti', kaže Soklić.

Zašto je Roth toliko volio nestalu Austro-Ugarsku? Milan Soklić ističe da je 'ne samo Rothu, nego i cijelom naraštaju koji je proživio kataklizmu Prvog svjetskog rata, zajednička nostalgija za razdobljem koje se u retrospektivi obično naziva belleépoque. U slučaju Josepha Rotha to se razdoblje poklapa s posljednjih pedeset godina Habsburške Monarhije, pa nije ni čudo što je on djelomice doživljava kao izgubljeni raj. Posebnu vrijednost dvojne monarhije Roth vidi upravo u onome što joj je došlo glave, naime u njenoj nehomogenosti, danas bismo rekli multikulturalnosti, te se s osobitom ljubavlju posvećuje perifernim, malim narodima carstva, pokazujući kako su upravo oni, a ne 'državotvorni' Nijemci i Mađari, davali državi toliko potrebnu koheziju. To ne znači da Roth nije bio svjestan negativnih strana monarhije, koje spominje i u novinskoj najavi romana 'Radetzky marš', no odmah potom dodaje kao opravdanje: svojom ih je smrću okajala. Rothovu shvaćanju Habsburške Monarhije kao izgubljenog raja nesumnjivo je pridonio i poratni uspon njemačkog nacionalizma i antisemitizma koje je Roth od početka shvaćao kao ozbiljnu prijetnju.'