Otac je bio orao, Ikenna piton, ali i vrabac, Abula luđak, Boja gljiva, Obembe pas tragač i pijetao, Benjamin također pijetao, kao i noćni leptir, dok su David i Nkem bili bijele čaplje. Skakavci su pak bili prethodnici, pijavice životinje mržnje, a pauci tuge.

Takva određenja stoje na počecima poglavlja romana 'Ribari' nigerijskog pisca Chigozie Obiome, i već po toj izraženoj metaforici i pragovima priče jasno je da ste ušli u fikcionalni svijet inspiriran specifičnim kulturnim tkivom. Naime, veza likova ili emocija i životinja u romanu ne bazira se na zapadnjačkom simbolizmu niti dječjem utvrđivanju sličnosti u fizionomijama, već ona izvire iz osobitog osjećanja svijeta na jednom prostoru, iz kulture u kojoj jezik narodnih priča jače utječe na svakodnevicu i u kojoj su priroda i čovjek povezaniji negoli je slučaj u većini kultura koje se smatraju zapadnima.

Hibridne kulture

Ta kultura jest drukčija, ali nam nije strana i nerazumljiva, jer je i ona – zbog dugog kolonijalnog iskustva i interkulturnih kontakata – također natopljena zapadnjačkim pigmentom. Uz onaj afrički roman je snažno obojen i zapadnjačkim koloritom što se iščitava na više razina, od različitih kulturnih signala preko kritike britanskog naslijeđa u Nigeriji do jezika, autorske poetike i komponiranja u čemu se prepoznaju utjecaji zapadne literature.

Sve u svemu, 'Ribari' su iskaz specifične kulture koja je nastala pod utjecajem osvajanja, imperijalizma i kolonijalizma 19. i 20. stoljeća i današnjih odnosa moći koji se reflektiraju na svim poljima, pa i u književnosti. U takvoj se kulturi prepleće i zapadno i ne-zapadno, i strano i domorodačko iskustvo, i pozitivni i negativni aspekti kontakata različitih društava. Sve takve hibridne kulture – koje su zapravo i većinske u današnjem svijetu – ne samo da su mješavine različitih elemenata, nego one izrastaju u nove i specifične kulturne amalgame u kojima nije više moguće odijeliti što je domaće a što strano, što autohtono a što nametnuto.

Bratoubojstvo, praznovjerje i napredak

Roman pripovijeda o bratoubojstvu i složenim odnosima unutar jedne mnogobrojne obitelji koji uključuju privrženost i rivalstvo, bliskost i napuštanje, razumijevanje i osvetu. Priča se zavrti kada četvorica braće: Ikenna, Boja, Obembe i Benjamin počnu odlaziti na gradsku rijeku, zabranjeno mjesto puno opasnosti, loviti ribu, jer djetinjstvo je svugdje, i tu i tamo, i u našoj i tuđoj kulturi, istraživanje, prelaženje granica i izlaganje opasnosti.

Na povratku kući sretnu lokalnog luđaka-proroka, jednog od onih likova koji su uvijek oko nas, iako ne znamo gdje žive, i koji laviraju između ludila i lucidnosti. Takvih odrpanaca, lutalica i proricatelja koji su sišli s uma i žive u prašini, dok ih društvo smatra 'civilizacijskim otpadom', pune su afričke ulice (s europskih oni su sklonjeni u posebne institucije), pa je Obiomi, kako objašnjava u jednom intervjuu, bilo silno važno taj lik uvesti u roman i dati mu ulogu pokretača radnje. Abula, tako mu je ime, svojim proricanjem unese 'sjeme razdora' i odredi daljnje odluke braće.

Aluzije na Bibliju su izražene, dok je ambijent grada Akurea u zapadnoj Nigeriji prožet kršćanstvom, u specifičnom afričkom, hibridnom obliku u kojem je ono isprepleteno sa starim vjerovanjima i navikama, bez toliko izraženih mučeništva, grijeha i straha kao u našoj kulturi. No, na idejnome nivou religijska je dimenzija umanjena, štoviše postoji jasna težnja za racionalizmom i odupiranjem praznovjerju i fatalizmu. Da nisu povjerovali Abuli i ponašali se tako da se proročanstvo na kraju obistini, priča o braći-ribarima imala bi drukčiji – i vjerojatno za književnost manje zanimljiv – tijek.

Roman je moguće interpretirati na još široj razini, pa situaciju u obitelji iščitavati kao situaciju u društvu, a praznovjerje i istovremenu bratsku privrženost i mržnju tumačiti kao zamjenske pojmove za mnoge devijantne i ambivalentne pojave koje usporavaju društveni razvoj. No, izvorišta problema nigerijskoga društva nisu u urođenim mentalitetima – kao što ni u hrvatskom slučaju nisu u egalitarnom sindromu – pa Obioma zato i inzistira na složenom, panoramskom prikazu svakodnevice i utjecaju povijesnog naslijeđa i političkih okolnosti.

Nigerijsko su društvo zakočili dugotrajna kolonijalna uprava i njezino naslijeđe, korumpirana i diktatorska domaća vlast (roman se odvija u vrijeme izbora 1996.), nasilje, različitost identiteta države čije su granice povukli Britanci ne vodeći računa o etničkoj, jezičnoj i tradicijskoj kompaktnosti stanovništva. Kolonijalizam se zato izdvaja kao temeljni uzrok suvremenog kaosa, nestabilnosti i usporenog razvoja u zemlji koja, kako je ustvrdio Obioma u drugoj prilici, ima sve važne predispozicije da krene naprijed – nezavisnost, obrazovanu elitu, naftu i vrlo mladu populaciju.

Magijski-realistično i društveno-kritički

Obioma nastoji ovim romanom ispripovijedati priču o bratoubojstvu i obiteljskoj povezanosti, kao i osvijetliti jedan, Zapadu slabo poznati svijet. Pri tome optika je sasvim književna, pa se društveno-politički komentari nigdje ne iščitavaju doslovno. Namjesto sveznajućeg i nadmenog društvenog komentatora (autorova alter-ega), ovdje je pripovjedač jedan od braće koji priču iznosi u retrospektivi, pa se miješaju dječačka i odrasla, začudna i realistička perspektivi.

'Ribari' su donekle slični Marquezovim ili Rushdijevim romanima po toj realističko-magijskoj poetici te društvenom angažmanu i kritici političkoga uz istovremeno iskazani pripovjedački zanos i odanost romanu kao moćnom žanru i jedinstvenoj fikcionalnoj kompoziciji koja suvereno vozi povijesnim trasama od vremena Don Quijotea. Za razliku od 'Sto godina samoće', svijet 'Ribara' je ipak siromašniji, više prizemljen i izgrađen oko jednog središnjeg događaja, a za razliku od Djece ponoći, nije prekrcan toliko očaravajućim motivima, scenama i pasažima. Po sebi 'Ribari' su vrlo dobar roman vrijedan čitanja, i to najviše zbog zanimljivosti kulturnih slojeva i istovremene bliskosti i stranosti njegova svijeta.

Cirkuliranje književnosti

Uza spomenute poetičke, pripovjedačke i značenjske osobitosti romana koje ukazuju na hibridnost kulture u kojoj je nastao i koju opisuje, Ribari upućuje i na njihove jezične specifičnosti te načine cirkuliranja književnosti tzv. trećeg svijeta. Roman je tako u cijelosti napisan na engleskom jeziku koji je prošaran riječima (nekad cijelim pjesmama) igbo i joruba jezika, a višejezičnost i identitetska pluralnost su odraz situacije na terenu.

Zanimljiva je i upotreba raznih jezika: engleski je jezik napretka, znanja i pragmatizma, a njime se često koristi otac koji želi da mu se sinovi obrazuju, odsele u Kanadu i steknu cijenjene profesije. Majka češće govori igbu te pjeva stare napjeve, izgovara magijske riječi i koristi metafore, a sve u skladu s propisanim ženskim sferama interesa (emocije, korijeni, magija, podsvjesno) u patrijarhalnim kulturama. Djeca se prebacuju iz jednog koda u drugi, a često govore i jezikom Yoruba naroda koji je jezik javne, ulične komunikacije.

Na kraju, i put kojim su 'Ribari' došli do zapadnih, pa i hrvatskih čitatelja, ukazuje na uobičajene načine prenošenja i cirkuliranja djela iz nama udaljenih kultura, kao i horizonte zapadnih očekivanja. Kao roman o Nigeriji napisan na engleskome jeziku čiji je autor Nigerijac koji je studirao na Cipru da bi se poslije preselio u Ameriku, Ribari su došli do zapadnih čitatelja upravo zahvaljujući zapadnjačkoj mreži.

Naime, roman (inače autorov prvijenac) je ušao u finale najuglednije književne nagrade za englesko govorno područje, 'Man Booker' za 2015. godinu. To mu je otvorilo vrata, uslijedili su prijevodi, a o Obiomi se počelo pisati kao o jednom od najvećih nada afričke književnosti i nastavljaču slavnog Nigerijca Chinua Achebea.

Taj put na kojemu treba proći verifikaciju nekog autoriteta iz velike, 'superiorne' kulture ili se dokazati u velikom jeziku i tradiciji, da bi se moglo zakoračiti na scenu Zapada i predstaviti zapadnoj publici, prošli su i drugi nama poznati autori/ice iz tzv. trećeg svijeta. Taj put moraju preći i autori s tzv. periferija, npr. s Balkana, ako žele ući na zapadno tržište. Ima u takvom uobičajenom transferu kulturnih proizvoda iz udaljenih kultura mnogo utjecaja imperijalnih politika i kolonijalnog mentalnog naslijeđa. Ima i stoljetne prakse da o Drugima doznajemo ono što naša kultura procijeni da čini tog Drugoga, a je li to doista tako, nemamo mogućnost saznati.

Chigozie Obioma: Ribari, prevela s engleskoga Mirna Čubranić, Hena com, Zagreb, 2016.