U riječkom HNK Ivana pl. Zajca u petak je premijerno izvedena upozoravajuća, dirljiva i vizualno moćna predstava 'Woyzeck' Georga Büchnera u suvremenoj režiji Anice Tomić i dramaturgiji Jelene Kovačić, koja je u fokus stavila predstavnika obespravljenog i izgubljenog radništva i njegovu uzaludnu potrau za životom dostojnim čovjeka.   

Predstava počinje govorom vojne Doktorice u kojem objašnjava znanstveni eksperiment, a zatim glumci u hipnotičkom ritmu plešu vrličko kolo, atmosfera je tegobna, teška, zagušljiva, svjetlo prigušeno, vlada polumrak, a na ogoljenoj sceni samo su telegrafski stup i jedna vrata. Zatim se iz tog pomaknutog, praznog svijeta izdvaja Woyzeck, siromašni, ponižavani i ismijavani vojnik, koji je primoran raditi sve kako bi prehranio svoju nezakonitu surpugu Marie i njihovo dijete.

On u borbi za egzistenciju prihvaća biti i pokusni kunić u medicinskom eksperimentu. Nema izlaz, nema nade. Kako tjednima mora jesti samo grašak ubrzo počne gubiti razum, a zbog sadističkih ponižavanja naposljetku doživljava živčani slom i postaje ubojica.

Tekst 'Woyzeck' Georga Büchnera smatra se jednim od najutjecajnijih i najsnažnijih djela o dehumanizaciji čovjeka koji se bori za svoje pravo na ljudskost. Doživljavan je kao prikaz tragedije radničke klase jer govori o tzv. malom čovjeku koji u borbi za egzistenciju nailazi na prepreke. Büchner ga je napisao prema stvarnom zločinu iz 1820. godine kad je vojnik Johan Christian Woyzeck zbog ljubomore ubio svoju ljubavnicu Marie te bio osuđen na smrt odrubljivanjem glave. Kao bivšeg studenta medicine zaintrigirao ga je taj slučaj i odlučio je napisati dramu. Međutim, tekst nije uspio dovršiti jer je umro od tifusa u 23. godini što je redateljima pružalo različite mogućnosti interpretacije i ispisivanja kraja.

'Woyzeck' se rijetko izvodio na hrvatskim pozornicama, a u Zagrebu je zadnji put postavljen u Gavelli 2001. u režiji Eduarda Millera. Zbog toga se postavljanje te moderne tragedije o tragičnoj sudbini malog čovjeka na riječku kazališnu scenu može smatrati značajnim repertoarnim, pa čak i političkim potezom, kojim riječki HNK Ivana pl. Zajca nastavlja seriju beskompromisnog progovaranja o važnim društvenim temama. Naime, 'Woyzeck' govori o obespravljenosti čovjeka i njegovoj nemogućnosti da stvori uvjete za pristojan život, dakle, govori o nama u Hrvatskoj.   

Predstava je važna i zato što se nagrađivana redateljica Anica Tomić, koju prati glas angažiranog i samosvojnog glasa hrvatskog teatra, s 'Wojzeckom' po prvi put predstavlja publici riječkog HNK Ivana pl. Zajca pa tako u taj teatar donosi svoj specifični senzibilitet i modernu poetiku.   

U interpretaciji redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić 'Woyzeck' nastaje u fizičkom i emocionalnom sudaru bahatih i visokopozicioniranih moćnika i obespravljenog i poniženog puka. Premda u predstavi nema direktnih aluzija na današnje vrijeme i nigdje se ne spominju korporativni kapitalizam, potrošačko društvo, niske plaće i izigrano radništvo, mogu se osjetiti poveznice s našim vremenom i hrvatskom stvarnošću. Predstava je teška, mučna, snažna, ekspresivna, vizualno dojmljiva, a istodobno poetična, dirljiva i emocionalna, s jakim i uvjerljivim glumačkim interpretacijama. Satkana je od niza kraćih prizora (silovanje, ples s puškom), koje se stapaju u cjelinu, a posebno je naglašen fizički i glazbeni  aspekt – glumci plešu u ritmu istarskog tanca i vrličkog kola (sjajan doprinos skladatelja Nenada Kovačića i koreografkinje Mile Čuljak) što predstavi daje poseban ugođaj i ton.

Predstava traje samo sat i 15 minuta, ali lupa u želudac jer u tom kratkom vremenskom razdoblju pokreće mnoga aktualna pitanja, primjerice, o siromaštvu, preživljavanju, nestalom radništvu, borbi za život, beskrupuloznosti moćnika, jazu između bogatih i siromašnih, gubljenju savjesti i morala, vojsci i njenom odnosu prema malim ljudima, novcu, Bogu, a posebno se bavi pitanjem imamo li izbor u životu.

Najaktualnije je pitanje o položaju malog čovjeka, siromašnog i obespravljenog, koji jedva preživljava, što možemo povezati s današnjim gotovo nestalim radništvom, odnosno, prekarijatom, onom vojskom nezaposlenih, koji su ostali bez posla i pristaju biti potplaćeni i poniženi, i financijski i ljudski, jer nemaju izbora. S druge strane predstava otvara pitanje zla, utjelovljenog u vojnoj Doktorici, te bezosjećajnosti ljudi i društva u cjelini, koje je postalo ravnodušno na to zlo i patnju drugih. Dakle, na sve, osim na zaradu i vlastitu promociju.

'Woycezk' zapravo govori o nepromjenjivosti ljudskog karaktera jer ljudi oduvijek vole, brinu se o drugima, trpe, žrtvuju se, izgaraju od ljubomore, ali nose u sebi i zrno zla, te ponižavaju, ugnjetavaju i uništavaju druge. Riječki 'Woyzeck' pita ima li nade da se savlada zlo, ma kakvo ono bilo. Zato ovog riječkog 'Woyzecka' možemo shvatiti i kao svojevrsno upozorenje, poziv na buđenje i otpor tom zlu, koje treba zaustaviti na vrijeme kako se ne bi razvilo i doseglo globalne razmjere. 

Ta nepromjenjivost ljudskih karaktera, elementarno zlo i vječni jaz između bogatih i siromašnih podcrtani su svevremenskim kostimima Sandre Dekanić, jednostavnom scenografijoma Anice Tomić i Dalibora Laginje, te svjetlom Denija Šesnića.

Zahtjevnu naslovnu ulogu Woyzecka igra odličan zagrebački glumac Dean Krivačić, član HNK Ivan pl. Zajc, koji vrlo ekspresivno, čak i pogrbljenim držanjem tijela i grašcima znoja po licu, utjelovljuje sav jad, bol, nemoć i poniženost čovjeka s dna, koji nema izbora, odnosno, koji se pita ima li čovjek u životu pravo na izbor. On je izgubljen, rastrgan i izmanipuliran, otuđen od sebe i drugih, bori se za Marie i sebe, trpi stoički sve udarce i poniženja ('on je prelazni oblik od čovjeka do magarca', 'on ima kopile'), moli i zaziva Boga, pita se može li siromašan čovjek kad mu je ugrožena egzistencija biti moralan ('obični ljudi nemaju kreposti', 'tko je bez novca ne može voditi računa o moralu'), a na kraju se lomi, gubi tlo pod nogama i postaje ubojica. Bez puno riječi Krivačić na superioran način  oslikava sav užas Woyzeckove egzistencije, izazivajući kod publike svojevrsno razumijevanje njegovog zločina, čak i sažaljenje nad njegovom sudbinom.    

Njegovu partnericu Marie maestralno igra beogradska glumica Hana Selimović, inače daljnja rođakinja velikog pisca Meše Selimovića, koja je u zadnjih desetak godina radila s nekim od najvažnijih redatelja kao što su Unkovski, Mijač, Mladenović, Frljić, Savin, Buljan, Torbica, Lorenci, a sada je članica Narodnog pozorišta u Beogradu. Njena Marie je vrlo uvjerljiva, nježna, ranjiva i krhka, međutim, za razliku od Buchnerove junakinje koja je prvenstveno majka, žena i zatim ljubavnica, dakle, svetica i potom grešnica, uvijek u sjeni muškarca, njena Marie nije podložna nego se pokušava iskoprcati iz jada siromaštva i određenosti Drugim. Ali bezuspješno, nema emancipacije, nema izlaza, te na kraju završava kao žrtva zločina.

Olivera Baljak kao vojna Doktorica je karijerist, oličenje moći i zla, i koristi svoju isturenu poziciju znanstvenice kako bi eksploatirala i ponižavala one na dnu društvene ljestvice i tako došla do slave ('Doći će do revolucije u znanosti, ja ću je pokrenuti'). Njen lik je lišen morala i empatičnosti, ona gura vlastite interese, a tom hladnoćom i beskrupuloznošću skriva frustracije i izgubljenost. 

Ljepoti i snazi predstave  'Woyzeck' pridonijeli su i ostali glumci riječkog ansambla Jasmin Mekić kao Kapetan, Dražen Mikulić kao Tambourmajor i Leon Lučev kao Karl, a igrali su još Anastazija Balaž kao Margaretha, Biljana Torić kao Baba i Nikola Nedić kao Vašarski maestro.