'Doviđenja, vidimo se sutra' WilliamaMaxwella (1908-2000) roman je koji se redovito uvrštava u vrhunce američke književnosti 20. stoljeća. U središtu priče je ubojstvo farmera u gradiću Lincolnu, u pokrajini Illinois, početkom 1920-ih godina, a mentalna rekonstrukcija toga događaja nakon mnogo godina postaje pripovjedačev pokušaj isprike za propušteno, za odabir koji će poništiti jedno prijateljstvo i emotivno obilježiti njegov kasniji život.

Da nam predstavi ovaj zanimljivi roman, zamolili smo njegova prevoditelja na hrvatski jezik Igora Buljana

Tko je zapravo bio William Keepers Maxwell Jr. u američkom književnom kontekstu? Čini se da je ipak veći trag ostavio kao urednik u The New Yorkeru nego kao pisac, što naravno ne govori ništa o literarnoj kvaliteti njegovih knjiga...

Maxwell je poznat ponajprije po 40-godišnjem uredničkom stažu u listu The New Yorker, u kojem je radio s autorima kao što su Vladimir Nabokov, Isaac Bashevis Singer, John Updike, John Cheever i J. D. Salinger. No i sam je bio cijenjen i nagrađivan pisac, autor šest romana, četiriju zbirki priča, dviju knjiga za djecu te memoara i eseja.

Zna li se zašto nakon 'Doviđenja, vidimo se sutra' Maxwell nije objavio nijedan roman, barem ako je vjerovati Wikipediji?

Vjerojatno zato što mu je to, po mnogima, vrhunac opusa. Osim toga, Maxwell je bio jedan od onih pisaca koji na neki način pripovijedaju uvijek istu priču, a kao iskusni urednik zacijelo je bio svjestan vrijednosti tog djela i svojih mogućnosti. K tome, radnja romana 'Doviđenja, vidimo se sutra', objavljenog 1980, kad je autor imao 72 godine, vrlo je slična radnji njegova romana 'They Came Like Swallows' iz 1937, kad mu je bilo 28. Možda je jednostavno shvatio da je tu priču priveo kraju i ispripovijedao je na najbolji mogući način, bar što se forme romana tiče, jer nakon 'Doviđenja, vidimo se sutra' objavio je još nekoliko knjiga.

U redu, vrijeme je da se pozabavimo romanom koji ste preveli. Koji je bio vaš čitateljski doživljaj 'Doviđenja, vidimo se sutra'?

Nakon prvog čitanja nisam bio impresioniran. Ali prevođenje je vrsta čitanja pri kojem najdublje prodirete u tekst i pritom otkrivate razne slojeve i nijanse koji su vam prije možda promakli. Često mi se događa da djelo kojim, kad sam ga pročitao, nisam bio oduševljen zavolim dok ga prevodim. Tako je bilo, recimo, s Beckettovim romanima 'Murphy' i 'Watt'. S druge strane, ima knjiga koje su ostavile jak dojam na mene dok sam ih čitao, ali je taj dojam splasnuo tijekom prevođenja. To je bio slučaj s nekim djelima Ljudmile Ulicke. Maxwellov roman bliži je prvoj kategoriji i tek sam prevodeći ga otkrio neke skrivene poveznice i aluzije te postao svjestan koliko je njegov naoko lapidaran stil ustvari zahtjevan.

Koliko je ovaj roman autobiografski? Ili je bolje reći – autofikcijski?

U mnogim Maxwellovim djelima ima autobiografskih elemenata. U ovom romanu glavni je lik dječak iz Lincolna u državi Illinois koji je ostao bez majke za vrijeme velike epidemije gripe. Sâm Maxwell rođen je u Lincolnu i ostao je bez majke u dobi od deset godina za vrijeme velike epidemije gripe. Ta ga je smrt, razumljivo, temeljito potresla i zauvijek mu promijenila život, i taj je motiv prisutan u mnogim njegovim djelima.

U romanu ključnu ulogu igra odnos dvojice dječaka. Što možete reći o tome, a da ne otkrijete previše priču romana?

Pripovjedač iznosi priču staru pedeset godina kako bi se riješio osjećaja krivnje. Tada se u gradu dogodilo ubojstvo, počinio ga je otac njegova prijatelja, a žrtva je bila ženin ljubavnik. Prijatelj se odselio s majkom, pa su izgubili kontakt. Nakon što se i pripovjedač uskoro preselio u Chicago, slučajno je u školi sreo prijatelja, ali ga je ignorirao. Potom godinama osjeća krivnju jer mu se nije obratio.

Kako Maxwell opisuje atmosferu malog američkog grada? Je li njegov Lincoln u Illinoisu neka vrsta provincijske pastorale, wilderovski 'Naš grad' ili pak 'Twin Peaks'?

Ništa od toga, ali i sve pomalo. Pripovjedač se s nostalgijom prisjeća rodnog mjesta, ističe, recimo, da ljudi tada nisu zaključavali ulazna vrata, kriminala gotovo da i nije bilo. S druge strane, iza formalnih i naizgled srdačnih ljudskih odnosa i građanske pristojnosti kriju se mračne tajne, kao u 'Twin Peaksu', ali bez bizarnosti i nadnaravnih elemenata. I nad svim lijepim uspomenama kao da lebdi svijest o majčinoj smrti i teškom odnosu s hladnim i suzdržanim ocem, a tu je još i gubitak bliskog prijatelja nakon što je prijateljev otac počinio ubojstvo i zatim presudio i sebi, pa cijela priča ima melankoličan prizvuk. S obzirom na to da je od tih događaja prošlo pedeset godina, pripovjedač, poučen životnim iskustvom, sad bolje shvaća neke odnose i situacije, jasniji su mu motivi i postupci nekih osoba. I o kakvim god se postupcima radilo, likove nikad ne osuđuje, jednostavno ih smatra ljudima svoga vremena koji drukčije nisu ni mogli postupiti.

Koji su bili izazovi u prevođenju Maxwellova romana te što vrijedi istaknuti iz te perspektive?

Kao što rekoh, Maxwellov stil naoko je lapidaran, jezgrovit. Čini se kao da je autor više toga izbacio nego ostavio, što je lako moguće s obzirom na urednički pedigre. Pripovjedač iznosi priču s pedesetogodišnjim odmakom te željom da olakša dušu i raščisti neke stvari sam sa sobom, zato je intonacija romana smirena, a jezik manje-više jednostavan. A time je i prevoditelju olakšan posao.