Na tribini su gostovali Ivana Bodrožić, renomirana i nagrađivana spisateljica, i Goran Pavlić, profesor na Akademiji dramskih umjetnosti, a s njima je razgovarao Srđan Sandić, uglavnom o "pisanju feminizma", dekonstrukciji tranzicijskih ženskih likova koji su duboko uronjeni u patrijarhat, o detabuiziranju majčinstva, ženama žrtvama i etosu bunta. Prekaljeni moderator Sandić uspio je izvući mnogo iz svojih gostiju, a istodobno učiniti razgovor uzbudljivim za publiku ugodno popunjene dvorane Polanec.

Pomno odabrani kao ljubitelji djela Rumene Bužarovske, ni Bodrožić ni Pavlić nisu mogli sakriti oduševljenje činjenicom da se u Zagrebu događa kazališna adaptacija makedonske autorice, kao i činjenicom da se tog posla prihvatio uigrani dvojac Dora Ruždjak Podolski kao redateljica i Tomislav Zajec kao dramaturg.

Upitana da podijeli impresije o Zajecovoj dramatizaciji, Bodrožić je rekla da je izazov prepjevati književni jezik u jezik scene i da bi taj posao trebalo prepustiti profesionalcima, odnosno da pisci predložaka, ako nisu pažljivi, nerijetko zabrljaju u adaptacijama vlastitih djela. Dodala je i da za dramatizaciju treba imati posebna znanja i vještine, koje pisci uglavnom nemaju.

"Nisam čitala, ja sam to živjela! Svaka žena, neovisno o dobi, koja živi u ovim krajevima, ima iskustva o kojima piše Bužarovska. Ako nisu izravno proživjele ono o čemu se piše, zasigurno su to doživjele njihove majke ili rođakinje. Te priče nisu priče o ženama jer ne kreiraju žene to društvo, nego ga sukreiraju s muškarcima", izjavila je Bodrožić na pitanje kako je čitala žene, odnosno likove u zbirci "Moj muž", koje je Sandić povezao s pitanjima nemoći, kapitalizma i patrijarhata.

Osim što se složio s izrečenim, Pavlić je istaknuo da je heteronormativni patrijarhat ubitačan i za muškarce – i benigne intervencije u izgled poput šminke ili ženske odjeće mogu izazvati ozbiljne probleme. Rekao je i da njegovi prijatelji druge seksualne orijentacije često riskiraju vlastitu sigurnost, posebno ako žive van Zagreba. Ono što mu je genijalno kod Bužarovske je što njeni tekstovi nisu pamfleti. "U čitanju Bužarovske mi stalno strepimo, Uvijek ste na sigurnom terenu i nikad na sigurnom terenu. Naoko je mali ulog, ali se jako puno dobije", dodao je Pavlić.

Sandić se zatim našalio s tretmanom ženskog pisanja u medijima koje odmah dobije etiketu "ženskog pisma" i upitao kakav je feminizam Rumene Bužarovske.

"Mi bismo se morali malo vratiti da to raščlanimo kako treba, odnosno fenomenološki se pozabaviti pojmovima. Feminizam shvaćam ne kao borbu za ženska prava, nego kao ravnotežu u društvu, da svi možemo ostvariti svoj potencijal. Žene ne traže ono što muškarci nemaju, nego jednakost – jednake plaće, jednak tretman. Radi se o ljudskim pravima, trebamo biti ravnopravni. Bužarovska ne traži stvari koje su tipične za žene, nego prokazuje stvari u kojima društvo nije ravnopravno. Pisan je jednostavnim jezikom, ona je uronjena u ovdje i sada. Puno više volim tekstove koji imaju dramski potencijal. Stvar je vrlo jednostavna, što je velika vještina. Predstava, odnosno adaptacija nas poziva da se prepoznamo. Nadalje, ona nikad ne eksplicira u svojim pričama, nego prikazuje detalje, sitne i svakodnevne stvari. Nema propisanih rješenja", odgovorila je Bodrožić.

"'Moj muž' je preveden na većinu jezika svijeta. Ako se naši problemi predstave na adekvatan način, oni mogu komunicirati sa cijelim svijetom. Univerzalnost poruke i mehanizama opresije, koje se mogu prepoznati u Hrvatskoj i Makedoniji… Bužarovska to radi vrlo dobro u situacijama koje izgledaju banalno. Ovdje je na djelu ekstrapolacija groznih segmenata ličnosti. Feministički zalog je u dekonstrukciji sitnih mehanizama unutar funkcioniranja kućanstva. Umjetnost sjajno opisuje ono na što je sociologija potrošila miljarde stranice", poentirao je Pavlić.

Kako su prepoznali ili čitali klasni podtekst bila je sljedeća tema na tapeti, a Bodrožić je izjavila da ga je Bužarovska vjerojatno nesvjesno upisivala, to jest da to nisu nužno njena iskustva. Dodala je i da je najjači alat koji književnost ima proces identifikacije, da ako se uspije u tome, postoji mogućnost da se proživi makar mala katarza.

"Kad se kaža 'klasa', podrazumijeva se neki sloj društva koji je po nekim svojim značajkama sličan. Kod Bužarovske se radi o nižoj srednjoj klasi, koja je možda obrazovana, ali financijski loše stoji. Mikrorazlike između ljudi Bužarovska briljantno prokazuje, gotovo poput Mikea Leigha u svojim filmovima. Manje je više?", upitao se Pavlić.

Potom je ne repertoaru bilo pitanje detabuiziranja majčinstva, na što je Bodrožić rekla: "Bužarovska se bavi temom majčinstva – provlači se kroz već dio priča. Što se tiče tog termina, rekla bih da već postoje autorice koje su detabuizirale to prije nas. Ne bih rekla da je ta tema tabu, ali se o njoj lome koplja, i dalje je zapaljiva tema. Slavenka Drakulić je rekla da nikad neće biti jednakosti između žena i muškaraca sve dok samo žene budu rađale. To je tema s kojom se i dalje moramo baviti na sve moguće načine. Taj izraz je prenapuhan u ovom kontekstu."

"Majčinstvo je sve samo ne tabu, ono je fetiš, pogotovo u kontekstu retradicionalizirane Hrvatske. Žene se često propituje o majčinstvu, zašto nisu majke, kako je biti majka. Bužarovska se bavi pitanjem kako biti nedobra majka. To je posve legitiman osjećaj, koliko god bio skandalozan u današnjem svijetu. Vjerojatno najpotresnija priča je kad majka nepažnjom ubije svoje dijete – činjenica da možeš ubiti dijete i ne žaliti, nego imati potrebu izvući se iz te situacije", nadovezao se Pavlić.

Iz kuta spisateljice, Bodrožić je odgovorila i na pitanje žrtve kod Bužarovske: "Za napisati dobru priču ili tekst, moramo osjećati taj svijet oko sebe i dati sve da ga razumijemo, inače ispadne pamflet. Ne mogu se saživjeti s tom idejom da imam tezu koju pokušavam obraniti, primjerice ženu-žrtvu. U tom će slučaju priča komunicirati s većinom ljudi, neovisno o njihovom svjetonazoru. Doduše, ne smijemo izgubiti etičku komponentu. Kod Bužarovske imamo stalnu anksioznost da situacija može gadno eskalirati, bilo to obiteljska večera, bilo večera između dva para. To je zapravo vrlo teško postići, ali je sjajno za čitati." Istaknula je i komponentu koja je korištena s mjerom, a to je duhovitost, što joj kao autorici daje dubinu.

Za kraj se Pavlić osvrnuo na ideološka rješenja koja autorica nudi: "Sigurno ne nudi direktna rješenja, primjerice kako svrgnuti patrijarhat, ali daje tračak optimizma onima koji su na dnu. Osnažuje na neki način personaliziranu akciju, slično kao u filmu 'American Honey', pokazuje neki put, horizont nade, koliko god bilo grozno. Jako mi je ugodno što se postavljaju takvi likovi. Ovo nije pornogafija patnje, nema cinizma."