Mantra Zagrebačkog kazališta mladih, iako ono nije iznimka nego samo malo više inzistira na tome od drugih, je 'teatar koji nas se tiče'. Svaka nova produkcija omotana je tim celofanom, kao da bi inače bilo teško razumjeti da su naše sadašnje teme terorizam, maloljetnička delikvencija i autoagresija, uloga Crkve u društvu ili ulazak u Europu.

No, kad nas se već tiče sve to što ZKM radi, najnoviji proizvod iz Tesline nije ni blizu političkom kazalištu, iako bi se tako moglo zaključiti iz naslova 'Čovjek koji je spasio Europu'. Rene Medvešek prepravio je četvrt stoljeća staru radiodramsku uspješnicu Antuna Šoljana i u svojem prepoznatljivom stilu završio trilogiju započetu naslovima 'Vrata do' i 'Najbolja juha! Najbolja juha!'.

Trilogija je posvećena marginalcima i individualcima u kriznim situacijama, a takav je upravo našijenac Mato koji je, po Šoljanu i njegovoj adaptaciji nizozemske legende, kao gastarbajter šetao uz neki nasip te zemlje otete od vode i prstom začepio rupu u njemu. Koga je tako spasio, i koga je pokušao spasiti, želi odgovoriti ova predstava ali njezini su dometi slabi čak i ako su pitanja artikulirana.

A nisu, jer pored znanih prijepora oko Europe i nas u njoj, predstava nije ponudila nijedno novo gledanje na taj 'gorući problem'. Ako već ne daje odgovore, jer bilo bi verojatno previše očekivati od kazališta da ima i stav, onda bi barem sve ono što znamo, ili mislimo da znamo o EU, takva predstava mogla artukuliranje iskazati i pokazati. I tako, možda, povezati zbilju i kazalište. Ovako, 'Čovjek koji je spasio Nizozemsku' je samo igrokaz, glazbeno i etnografsko putovanje po dijelovima Hrvatske, ali ni u jednom i zaista dojmljivo ili potresno.

Našem krstolikom Mati, u Medvešekovoj interpretaciji razapetom na nasipu, teško je vjerovati u 'patnji', kao i u 'sreći', iako se ne može reći da se Goran Bogdan ne trudi. Štoviše, ovoga puta je, logično ali tako rijetko u domaćem kazalištu, njegov izvedbeni manjak pretvoren u prednost, pa domaći svatkovićki gastarbajter zaista i zvuči, a ne samo izgleda, kako treba. Na autentičnosti i domaćoj atmosferi radi i glazbeni sastav Cinkuši, kojima je sudjelovanje u ovoj predstavi kazališni debi. Oni su očekivani dobitak i zato čudi kako ovdje nemaju i malo veću ulogu jer su to odavno zaslužili, kako zavodljivim interpretacijama narodnih melodija i valstitih autorskih skladbi, tako i pojavnošću. Staviti ih u kut i prekinut kad god radnja treba ići dalje, kao da je njihov doprinos predstavi tek glazbena podloga... Na kraju, nažalost, i jest.

I u prethodnim predstavama, pogotovo u hvaljenoj 'Vrata do', jer i proza Svjetlana Lacka Vidulića takva, Medvešek se izravno ili neizravno sukobljavao s medijskom slikom svijeta, a pogotovo medijskom slikom Hrvatske i slikom medija u njoj. Vatromet taština i gluposti koji se slijeva s malih ekrana, ali nisu ni ostali mediji tu nikako nevini, redatelja i autora toliko muče da se time morao ponovno pozabaviti.

Šoljanova drama daje materijal i za to, jer i u njoj je dio priče posredovan medijskom reprezentacijom, razgovorima u studiju, pozivanjem stručnjaka, javljanja s mjesta događaja... U 'Vratima do' je ta slika krajnje ironizirana, čak do pa i preko granice groteske, ali ovoga puta Medvešek nije išao tako daleko, jer i ovo je puno blaža predstava s nešto drukčijim fokusima, ali i dalje daje do znanja što misli o medijskom žrvnju. Teško je ne složiti se s njegovom obradom medija i njihove zainteresiranosti za svijet, takozvane obrade zbilje, ali jednako je teško ne vidjeti u istom svjetlu i kazalište. A Medvešek se protiv takvog kazališta ne bori, nego zajedno sa svim što mu ono nudi, na kraju zavodi duhovitostima koje više nemaju onaj prvotni šarm, nego su tek rezultat dosjetke.

Dakle, medijski šund nas svakodnevno ždere, a mi ipak imamo tu malu rupu koju nismo sanjali i s kojom se treba tući. 'Krpaj, veži, inače nemamo šanse!', kaže M. prije nego što ga redari izbace s pozornice, i ta kandidovska rupa koju svatko treba obrađivati zalog je i osobnog i kolektivnog boljitka.

Ili pukog preživljavanja. Bez iluzija o spasu koji dolazi izvana, bez mane s neba i bez gotovinskih bespovratnih kredita, dakle bez Europe i njezinih problema, ostajemo sami sa svojima, i njih bismo nekako trebali riješiti. Tako bar, čini se, tvrdi Medvešek, u predstavi koja nema snage niti volje da bude više od zabavnog scenoslijeda s glazbenim umecima. Ona se toliko trudi ostati na površini, i površna, da je od promišljenog sustava koji bi još pritom i problematizirao daleka jednako koliko i najšareniji program najšarenije televizije s inozemnom licencom.

Domaća publika zato može birati: sjediti pred televizorom i preko serija učiti 'meksički' i turski, ili otići u kazalište kako bi se smijala ironiziranju same sebe. 'Svi smo mi Mate!' može se glasno reći, ali je malo teže zaroniti i nešto dublje, i zaključiti da se vjekovnom hrvatskom kravatom čovjek može i objesiti. No, tako nešto bi nas se možda i previše ticalo.