S refrenom 'Svijet je tako ne-odličan kad si malo neobičan!' nova produkcija Zagrebačkog kazališta mladih lako je mogla, umjesto pretpremijerno na Naj, naj, naj festival, ući u program istodobno održanog Queer Zagreba. Ionako je ovaj potonji svojedobno, unatoč zazoru, i imao za temu djetinjstvo te je pritom objavljena i zbirka bajki s malo ili malo više drukčijim pogledom na ono što se čini uobičajenim sustavom mjerila običnosti, ukalupljenosti i normalnosti. Svim tim temama bavi se, možda i najjasnije u cijelom bajkovitom kanonu, priča o ružnom pačetu Hansa Christiana Andersena koju je za potrebe nove ove predstave u režiji slovenskog gosta Roberta Waltla dramatizirao Ivor Martinić.

'Ružno pače' bajka je koja se pitanjima identiteta, procesa odrastanja i pokoje pogrešne odluke u njemu, ali i osobnog napretka do kojeg vodi ne uvijek i ne nužno, bavi na suptilan i prilično nježan način. U njoj, naime, barem nitko ne umre. Martinićeva dramatizacija igra se na tom tragu i velike tragedije u njoj zapravo nema, tek pokojeg nesporazuma i malo prirodne zloće. Pored toga, na simpatičan je način edukativna, kako već moraju biti predstave namijenjene djeci, ali nije izbjegla ni uvođenje novih likova i akcije, kako bi ipak dobila na dinamici sličnoj filmu, najprije animiranom. Zamjeriti joj se može inzistiranje na problematičnom i nezgodnom jezičnom rješenju čuvanja srednjeg roda za naslovni lik, ali i to očuđenje vjerojatno služi karakterizaciji. Vedran Živolić, kad je već drukčiji i nesukladan u pokretu, boji, kostimu i glasu, onda i ono što govori i kako mu se drugi obraćaju također mora biti malo drukčije.

Ni ovoga puta dvojac Waltl-Buljan, jer domaći je redatelj Ivica Buljan ovdje potpisan kao dramaturg, nisu mogli pobjeći od pripovjedača, a tu ulogu sad nosi Barbara Prpić Biffel. Iako istaknuta jer usmjerava priču, ova predstava vrvi jednako vrijednim glumačkim minijaturama, zbog čega ponekad samo Ružno Pače pada u drugi ili čak treći plan. Na primjer, tu je majka patka u sjajnoj, koliko pačjoj toliko i u još uvijek ljudskom smislu ženstvenoj interpretaciji Nine Violić, koja ponovno reži u svojem poznatom komičnom tonu. Lucija Šerbedžija i Petar Leventić također su podnijeli veliki dio epizodnog posla, ali ne mogu zasjeniti Kseniju Marinković kao neku vrstu autoriteta u pačjem svijetu i njezin song o proporcionalnom odnosu masti i vlasti.

Taj njezin veliki trenutak podsjeća na ZKM-ovu 'Jelku kod Ivanovih', ali kad je riječ o autoreferencijalnosti ove predstave, neizbježan je ipak pas u interpretaciji Pjera Meničanina s obzirom na to da je izravni citat također davne predstave 'ČPGA', samo što se ovdje ne zove Ljudevit nego Miroslav. Promjena imena nimalo ne umanjuje humorni efekt tog jednostavnog štosa, a i ovaj glumac u međuvremenu nije izgubio ništa od svoje sposobnosti trenutne preobrazbe.

'Ružno pače' obiluje takvim digresijama, koje vjerojatno treba pripisati Martinićevoj dramatizaciji, ali i suptilnoj režiji Roberta Waltla koji kao da je sve prepustio glumcima i njihovom upisanom animalnom kodu potpomognutom točnim i duhovitim korekcijama koreografkinje i suradnice za scenski pokret Natalije Manojlović. Pokret nosi predstavu, ali joj posebnost daju izvrsni songovi Mitje Vrhovnika Smrekara na također kvalitetne tekstove Olje Savičević Ivančević. Ako se zaboravi onaj reperski, što je trajna boljka svakog pokušaja pjevanja u domaćim kazalištima za djecu, gotovo svaki od songova, a pogotovo uvodni o jajetu kao početku svega, gotovo da zaslužuje i radijski eter.

Nekadašnji postulat o suradnji Roberta Waltla i Ivice Buljana, prema kojem im više leže manje predstave s manjim proračunom, 'Ružno pače' opovrgava na više razina. Iako se rasprostire po cijeloj izazovno prostranoj pozornici dvorane Istra, ona ne daje i ne želi dati dojam raskoši. Scenografija Tine Gverović i Bena Caina možda je najbolji primjer toga, jer se svodi na dvije nevelike konstrukcije i oslikana platna, ali i ideju poput one s kišom i šumom zbog koje aksiom 'manje je više' dobiva nova značenja.

Sveukupno, riječ je o ispravnu spoju Andersena i kvalitetne scenske imaginacije te sigurno vođene i izvođene glumačke igre. Vizualno atraktivna, s detaljima koji ne guše nego pridaju sveukupnosti dojma te pričom koja jasno i logično teče, ova predstava ulazi u vrhunce domaće produkcije za najmlađe. Kvak!