Čak i ako zanemarimo očitu činjenicu da su godišnji pregledi ne samo konvencionalno određeni, već i nužno subjektivno selektivni, samo letimičan pregled klasičnoglazbenih zbivanja zorno odaje da najkvalitetniji segment (a s tim je ipak najuljudnije započeti ikakav pregled) godine pri izmaku predstavljaju gostovanja stranih umjetnika. Već ta činjenica odmah na početku razvidno govori o nezavidnom stanju u domaćoj produkciji.

Budući da domena klasične glazbe upravo najviše ovisi o državnim dotacijama (a nema nikakvih bitnijih naznaka da bi se to moglo promijeniti u bliskoj budućnosti), najviše je se voli koristiti, u rijetkim trenucima kada uopće dopire do šireg auditorija, za čitav niz dekorativno-reprezentacijsko-političkih priredbi, u kojima je glazbena komponenta nužno sekundarna. Pomaci iz te pat pozicije izvode se jedino sponzoriranim priredbama koje pak imaju vlastitu agendu, unatoč ponekad visokoj razini pozvanih umjetnika.

Je li trava negdje zelenija?

Iako je Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski ostala bez željenog zvučnog otvaranja sezone gostovanjem mezzosopranistice Eline Garanče (čiji se ugovoreni nastup može očekivati u ožujku iduće godine), tijekom godine ipak je uspjela ugostiti nekolicinu izvanrednih umjetnika.

Prije svega, gostovanje Cecilije Bartoli, s programom 18-stoljetnih arija za kastrate, učinilo je od Lisinskog barem jedne večeri relevantno regionalno glazbeno središte. Orkestar milanske Scale pod ravnanjem Valerija Gergijeva pružio je također večer sjajnog muziciranja, no njegov dolazak uvjetovan je više sponzorskim ugovorima orkestra, a manje autonomnim kulturnim inicijativama.

U godini u kojoj su se slavile 200. godišnjice rođenja skladatelja Frederica Chopina i Roberta Schumanna, koje je kako programski, tako i interpretativno u svom repertoaru najvrsnije sažeo pijanist Evgenij Kisin, čiji dolazak u svakom pogledu predstavlja jedan od vrhunaca koncertne sezone, može se konstatirati da su hrvatski orkestri nanovo otkrili skladatelja Ivu Josipovića. Svaka poveznica između povećanja interesa za njegov skladateljski opus i imenovanja na mjesto predsjednika bi, uvjeravaju nas i dalje uporno, trebala biti slučajna. Tako su se na programima Zagrebačke filharmonije, Simfonijskog orkestra HRT-a, pa i nekoliko solističkih recitala, rapidno našle razne Josipovićeve skladbe te će biti zanimljivo, uglavnom iz socioloških razloga, pratiti njihovu daljnju recepciju.

Uz iznimke kada svira s izvanrednim glazbenicima poput pijanista Nikolaja Luganskog, kao što je to bio slučaj prilikom otvaranja nove sezone, Zagrebačka filharmonija, tek nominalno prvi nacionalni orkestar, ne budi posebnu znatiželju ni kvalitetom ni ambicioznošću svojih programa. Hrvatski barokni ansambl redovitim suradnjama s autoritetima za ranu glazbu, kao što je nedavno gostovanje Catherine Mackintosh, ipak uspijeva održati zadovoljavajući nivo.

Sraz s realnošću

Operna produkcija hrvatskih kazališta, posebice zagrebačkog HNK, također nije dala povoda za ikakvo uzbuđenje. Glazbeno klimava i scenski pseudoprovokativna izvedba 'Mazepe' P.I. Čajkovskog, kao i stilski neumjeren Straussov 'Šišmiš', prigodno izveden u predblagdansko doba, i dalje svjedoče o raskoraku između visokih ambicija i mnogo nižih ostvarenja. Na čast hrvatskim opernim produkcijama, koje tako redovito prate pompozne najave, ne ide ni Verdijev 'Otello', izveden za inauguraciju Splitskog ljeta. U tom kontekstu prijenosi iz Metropolitan opere, koji variraju u zanimljivosti, ipak ne mogu biti zamjena, već samo ilustracija.

Usamljene inicijative

U sredini koja i dalje teško razaznaje formu od sadržaja, Festival komorne glazbe Zagreb Kom, izmješten od glavnih strujanja, u svom je petom izdanju pružio nekoliko večeri vrsnog komornog muziciranja u Hrvatskom glazbenom zavodu, profiliravši se prije svega u korist brojne publike u jedno od bitnijih događanja glazbene kulturne jeseni.

Reprodukcija i edukacija

Nekoliko albuma plijeni pažnju među diskografskim ostvarenjima godine. Vječnoj debati o najboljim izvedbama Mahlerovih simfonija u aktualnoj godini, u kojoj se slavi 150. godišnjica njegovog rođenja, pridružile su se izdavačke kuće Deutsche Grammophon i Decca. Uz prigodna reizdanja, tu se našlo i zanimljivo People's edition, u kojem su brojni obožavatelji Mahlera birali svoje omiljene verzije.

'Narodska' verzija Mahlera, dakako, nije definitivna (kao što nijedna kompilacija zapravo ne može biti), no predstavlja dobru kombinaciju marketinga, glazbene kvalitete i osluškivanja publike, što je već dovoljno znakovito. Za izdavačku kuću DG izašao je i solistički recital francuske pijanistice Hélène Grimuad, 'Resonances', s atipičnim i sjajno interpretiranim repertoarom, koji seže od Mozarta do Bartoka. Jedan od ponajboljih europskih kontratenora, Max Emanuel Cenčić, koji suvereno vlada baroknim repertoarom, izdao je ove godine odličan album 'Handel Mezzo Soprano Arias' (Virgin Classics).

Iako je održao koncert u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara, zagrebačka publika i dalje je, iz misterioznih razloga, lišena prisutnosti jednog od trenutno značajnih hrvatskih glazbenika.

Izlizana je mantra da je za područje ozbiljne glazbe, kako je se voli nazivati, najvažnija edukacija. Javna televizija u tom pogledu uspije čak i probrati nekoliko zanimljivih dokumentaraca i snimaka, no posve neprikladan termin njihovog prikazivanja osigurava tu istu edukaciju samo kroničnim noćobdijama, dok ono što se nađe u prime timeu ili barem dnevnim terminima ne pobuđuje glazbeni optimizam.

Stoga, ekonomska recesija, kao neizostavan element svakog godišnjeg pregleda, u ovom je slučaju značajno nadglasana recesijom sadržaja.