Rijedak primjer dobre i dugotrajne suradnje kakvu jedna među najprevođenijim i izvan Hrvatske najizvođenijih domaćih autorica ima s kućom Meandarmedia, nastavljen je tako objavljivanjem već pete knjige kod istog izdavača. Romanima 'Rio bar' i 'Povijest moje obitelji od 1941. do 1991, i nakon' te zbirkama dramskih tekstova 'Smaknuta lica' do 'Žena-bomba', pridružuje se i nova trilogija.

Njezine početne dijelove, 'Rose is a rose is a rose is a rose' i 'Prizore s jabukom', domaća kazališna publika već poznaje. U izvedbi same autorice i uz suradnju glazbenika Alena i Nenada Sinkauza, prva je hrvatsku praizvedbu imala u Zagrebačkom kazalištu mladih 2010, a druga godinu dana kasnije na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Naviknuta na samoizvođenje još od serije 'autoreferencijalnih čitanja', autorica je u prezentaciji komada 'To nismo mi, to je samo staklo' i sama pomogla studentima glume iz klase Franke Perković na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti Milici Manojlović, Hrvojki Begović, Dadi Ćosiću i Romanu Nikoliću

Uz prolog, kratki dramski ulomak naslovljen 'Uvod u disjunkciju', završni dio trilogije 'To nismo mi, to je samo staklo' stilski je ponovno prepoznatljiv kao 'tipična Sajko'. Govoreći o radu Ivane Sajko i njezinom učinku prvenstveno na njega samog, govorio je dramski i prozni pisac Goran Ferčec, danas kolega, a svojedobno i njezin student.

Pritom je istaknuo svoju definiciju te osebujne 'tipičnosti': njegovanje otpora iz teksta u tekst i konstantno odbijanje predaje. 'Ivanini tekstovi, osim tematskog i formalnog prepoznavanja, za mene su uvijek nosili i bitnu, pomalo intimnu vrijednost.

Oni su posljedica toga da su dovoljno snažni da ostavljaju začudnu sinkronost svih nas, u kontekstu koji je širi od nas. Oni otvaraju prostor kojeg nije bilo', zaključio je Ferčec, nakon čega je pročitan i tekst dramskog pisca Dubravka Mihanovića koji je bio nešto eksplicitniji u objašnjavanju 'fenomena Sajko': 'Odmičući se od u hrvatskom kazalištu sasvim dominantnog psihološkog realizma te postupno odbacujući njegovu popudbinu, Ivana Sajko je dosljedno i usredotočeno krčila sebi prostor u kojem je neće sputavati kruti pojmovi poput dramskog lika i situacije ili replike i didaskalije. Može se činiti da je to lako, ali svatko tko je uzeo olovku u ruku zna da nije.'

'Trilogiju o neposluhu' Mihanović smatra 'prijelomnim vrhuncem jednog opusa koji je dosta nategnuto uspoređivati s bilo čime u hrvatskoj dramskoj književnosti'. Ferčec je to potkrijepio parafrazom nekadašnjih akcija Vlade Marteka i na zid pred kojim se te večeri 24. rujna čitalo prilijepio poruku: 'Čitajte Ivanu Sajko'.