Svake godine je san članova žirija za nagradu roman@tportal.hrpronaći nepoznato, ali maestralno djelo koje bi bilo proglašeno pobjedničkim i skoro pa automatski zauzelo svoje potpuno opravdano mjesto u književnoj vječnosti. Ima u tom snu svega pomalo: iskrene želje da se otkrije epohalan roman, čitateljskog užitka koji bi isti izazvao, svakom svojom stranicom potvrđujući da je iznadprosječan, ali i sitne ljudske taštine koja bi voljela da vlastito ime pripiše nečemu trajnom i značajnom. Jer možda je u konačnici bolje, a svakako je lakše, biti Max Brod nego Franz Kafka.

Kao i većina snova, i ovaj je daleko od jave, vjerojatno neostvariv, no poželjan kao svjetionik u odlučivanju kome nagrada treba ići svake pojedine godine, postavljajući tako pitanje: Koliko će nagrađeni roman trajati?

Ono što ga naročito čini nemogućim je činjenica da živimo u vrijeme kada su romani, uza sve drugo što jesu, i roba na tržištu, a izdavanje knjiga je manje-više industrija. To, između ostalog, znači da se knjige agresivno reklamiraju na razne načine, pa i kartonskim ukazanjima njihovih autora, a na koricama se unaprijed proglašavaju potresnim ili jedinstvenim te je vrlo teško iznenaditi se nepoznatim, a odličnim.

Jednostavno, Google je uništio napetost otkrića, a press release je takvu sudbinu zapečatio. Ukoliko ste pak sve to nekako izbjegli te se nadate da ste pojedini roman uzeli u ruke iz čiste znatiželje i s potpunim minimumom unaprijed pripremljenih i zapamćenih informacija, naći će se telefonski poziv revnog PR-a koji će vam objasniti zašto je roman koji držite u rukama izuzetan.

Izdavačka industrija, dakle, nudi autorima mnoge blagodati, od onih koji se podrazumijevaju, kao što je dobar dizajn i prijelom knjige, čvrsta urednička ruka koja će u autorovom tekstu istaknuti vrline, a ukloniti mane (što se u Hrvatskoj još uvijek, nažalost, ne podrazumijeva!) te, naravno, distribucija knjige diljem Lijepe Naše.

Ukoliko bi netko doista imao namjeru iznenaditi svojim romanom, onda mu ne preostaje ništa drugo nego da stvar uzme u svoje ruke. Samizdati ipak više nisu u modi, kao što su svojedobno bili, primjerice u sovjetskoj Rusiji, odakle i sama riječ potječe.

U olovno Staljinovo vrijeme, ali i nakon njegove smrti, ruski intelektualni život ovisio je dobrim dijelom o izbjegavanju službenih cenzora, pa su mnogi pisci, kasnije i nobelovci poput Brodskog i Solženjicina, prvo sami tiskali svoja djela i distribuirali ih od ruke do ruke.

Među danas svjetski poznatim autorima i neprijepornim klasicima pisane riječi nalaze se mnogi koji su u jednom trenutku bili primorani ili su jednostavno odlučili sami objaviti svoja djela. Spisak je dug, a evo nekoliko najpoznatijih imena: Benjamin Franklin, D.H. Lawrence, Edgar Allan Poe, Walt Whitman, John Milton i George Bernard Shaw. Riječ je o doista uglednom i reprezentativnom društvu kojemu uopće nije sramota pripadati.

Naravno, razlog neobjavljivanja određenog književnog djela kod 'pravog' izdavača ne mora uvijek biti političke prirode. Moguće je i da se izdavačima rukopis ne svidi, a itekako je moguće da se ne prepozna njegova velika vrijednost (ako je ima!), kao što se osramotio Andre Gide ignorirajući talent Marcela Prousta.

S druge strane, u Hrvatskoj je manje realno da će neki Proust iz našeg sokaka ostati zaboravljen, ali to ne znači da nema dobrih ili barem podnošljivih romana koji ne uspijevaju naći svoj put do izdavača.

Svake godine se i pokoji samizdat prijavi za nagradu roman@tportal.hr, a pokazalo se da takva djela nisu ništa lošija od, odokativno procjenjujući, dvadesetak od pedeset romana koliko se otprilike svake godine prijavi na natječaj.

Jedini misterij koji tu zapravo ostaje je zašto i ti samizdati nisu objavljeni kod profesionalnih izdavača, jer se ionako objavljuje sve i svašta, a ne vidi se jasna razlika u nivou između hrvatskog samizdata i prosječnog hrvatskog romana u nakladi prosječnog hrvatskog izdavača koji je uredio prosječan hrvatski urednik.

Izuzecima - u svakoj kategoriji - čast. Ukratko, autor se trebao potruditi samo još malo više, možda ukazujući izdavaču da ako je već mogao objaviti knjigu X (a takvih jena n-tu), onda svakako može i onu koju mu nudi.

Nadalje, ako se u cijelu priču ubaci i internet, objavljivanje na blogovima te razne alternativne prakse kada je riječ o intelektualnom vlasništvu, kao što je print-on-demand, onda dobri stari samizdat, nastao pod plaštem ideološke i doslovne noći, danas baš i nema toliko smisla.

Ipak, ako se negdje, u nečijem računalu, krije roman iznimne kvalitete, a nije našao izdavača, onda autoru ne preostaje ništa drugo nego sam ga objaviti, kako zna i umije. Možda će na kraju biti bogatiji za 100.000 kuna!