U ovom trenutku, dok zainteresirana javnost čeka tko će biti sedamnaesti dobitnik tportalove književne nagrade za najbolji hrvatski roman godine, dok se navija za jedne ili druge, prosvjeduje po društvenim mrežama zašto nema ovog ili onog, izabrala sam svojih pet najvažnijih romana koji su ranijih godina ovjenčani ovom nagradom
Bili su mi važni u nekim vremenima čitateljskog života i iskustva te nisam sigurna koliko to i kakve veze ima s činjenicom da su nagrađeni i proglašavani za najbolje hrvatske romane pripadajućih im godina. Popis je, dakle, sasvim subjektivan i odgovara isključivo osobnim književnim preferencijama, sklonostima i nekim intimnim zadovoljstvima.
Dubravka Ugrešić - Lisica
Čitala sam je u ljeto, na plaži u Sukošanu, prije tri godine. I smijala se samoj sebi što sam tu knjigu ponijela na plažu. Dubravku Ugrešić naprosto ne možete čitati dok oko vas skaču tuđa djeca, turisti se dovikuju ili hrču pod mediteranskim raslinjem. Ali izdržala sam do kraja, slijepo i strastveno, slijedila sam taj tekst, tu neobičnu knjigu jedne od mojih dražih spisateljica.
Ugrešić mi je 'Lisicom' priuštila veliko čitalačko zadovoljstvo, sustavno naprezanje da otkrijem tko su svi ti pisci na koje se referira, da pokušam pročitati njihova djela, pogledati sve filmove koje spominje te naposljetku shvatim što znači to – biti lisica. Ova njena knjiga jedna je od onih pred kojima padate svjesni vlastitih ograničenja, zabluda, neznanja, svjesni vlastite nesvjesnosti. Iako posvećena piscima i književnosti, 'Lisica' je ustvari posvećena čitateljima i njihovim iskustvima i bliskostima, pa ako se i pisci 'dijele' u neke grupe i kategorije, dijele se i čitatelji.
Slobodan Šnajder – Doba mjedi
Čitala sam je prije, čini mi se, sedam godina. Tada sam živjela i radila na relaciji Mostar – Travnik. Ovu sam knjigu dobila na poklon i bilo je to prvo djelo Slobodana Šnajdera koje sam uopće pročitala. Tamo gdje sam ja odrasla knjiga hrvatskih pisaca nije bilo ili ih se uglavnom rijetko moglo kupiti.
Šnajderovo 'Doba mjedi' veliki je povijesni, politički, obiteljski roman, veliki i važan roman, nalik onima kakvi su se pisali u 19. stoljeću. Nisam sigurna koliko sam tada bila svjesna same političnosti i te historijske pozadine i drame, ali sam osjetila u njegovom Georgu Kempfu ono što bismo mogli nazvati prokletstvom pripadanja nekoj naciji i vjeroispovijesti u najpogrešnijem mogućem trenutku. I meni je to, kao Hrvatici iz BiH, bilo vrlo blisko i vrlo 'moje'. Mislila sam, čitajući 'Doba mjedi', da ništa od toga ne bi bilo moguće da se taj nesretnik ne zove i ne preziva tako.
Šnajder je ovim romanom odao priznanje svima onima koje se danas s takvom samouvjerenošću i moralnom ohološću istjeruje i progoni samo zato što nose imena koja ne odgovaraju statističkoj i demografskoj većini, onima čija politička vodstva, kako kažu borci protiv fašizma, nisu bila na 'pravoj strani historije'. E o tome zapravo govori 'Doba mjedi': što je to prava strana historije i postoji li njena prava strana. U svakoj je historiji pojedinac na gubitku i to je jedino sigurno i pouzdano što možemo tvrditi nakon funkcioniranja ovog svijeta dva tisućljeća.
Kristian Novak - Ciganin, ali najljepši
Ne mogu se točno sjetiti kako mi je ova knjiga došla u ruke, ali znam da sam je pročitala u jedno popodne u studentskom stanu u Mostaru. Možda sam je čak i kupila u tada jedinoj knjižari u gradu, knjižari Nova na mostarskoj Aveniji. I privukla me iz čiste zabave, neke djetinje radosti, jer sam godinama bila prisiljena slušati tu pjesmu Sinana Sakića. I slušala sam je, dakle, jer su je neprestano, godinama, ponavljali u kafiću ispred zgrade u kojoj sam odrasla i čula sam je na brojnim veseljima bosanskih Hrvata još kao djevojčica.
Ovom me knjigom Novak posve osvojio: od jezika, stila, detalja, same konstrukcije i tehnike, jer on je ovu knjigu gradio onako kako se gradi kuća, detaljno, pažljivo i promišljeno. Osjetila sam, i danas osjećam, da sam mnogo toga o ljudima, a još više o samoj sebi spoznala kroz njegove kompleksne i komplicirane likove.
Damir Karakaš - Proslava
Karakaševa 'Proslava' došla mi je poštom iz Zagreba u Mostar. Kolika je to unutarnja radost bila. Prvo, sam dizajn i izgled knjige - maštala sam djetinje i naivno da ako ikad napišem knjigu, želim da ona ima 'korice' kao 'Proslava'. Bila je naprosto lijepa, toliko lijepa da sam je držala u staklu.
A potom jedno čudo – svijet u svom rudimentarnom obliku, sadržaju, opsegu, volumenu, svijet na kakav nisam naviknula, književni svijet u koji sam, zahvaljujući autoru, prvi put kročila. Sav od onog iskonskog u čovjeku, od impulzivnosti i nagona, sav rudimentaran, sav stvaran. Stvarniji od same stvarnosti.
Marija Andrijašević - Zemlja bez sutona
Kao što je pjesma 'Ciganin, ali najlepši' znala, kako bi se to u Bosni i Srbiji reklo, 'raskućiti' slušatelja, tako me ova knjiga 'raskućila'. Od atmosfere do jezika: sve je u njoj na mjestu na kojem baš treba biti. Za mene, koja sam rođena u zemlji bez mora i s ne toliko sunčanih dana, bila je nalik sedmodnevnom odlasku na more.
Kroz sva ta mjesta sam kročila, Cetinu bih ugledala svake godine u Trilju, kada bi otac rekao da 'pravimo' pauzu. Ta duboka povezanost sa zemljom, korijenima, sjećanjima, povezanost s onim tko smo i što smo mogli biti, a što smo ipak postali, oda je onom što bismo možda mogli nazvati – neizbježno.
O autorici
Glorija Lujanović rođena je 1993. u Novom Travniku u BiH. Novinarka je i autorica dviju knjiga u izdanju Oceanmora, 'Otac' i 'Srce zemlje'.