Sezonu novih diskografskih izdanja otvaraju albumi sjajnih solistica, pijanistice Mitsuko Uchide s programom dva Mozartova klavirska koncerta te violinistice Hilary Hahn, koja hrabro suprotstavlja slavni koncert za violinu i orkestar Čajkovskog sa suvremenom skladbom Jennifer Higdon
Među novim klasičnim izdanjima 2011. godine pažnju prije svega privlače albumi dviju solistica. Prvi među njima, album Mitsuko Uchide (Decca), donosi program dva znana Mozartova koncerta za klavir i orkestar, br. 20 i br. 27, u suradnji s orkestrom iz Clevelanda.
Mitsuko Uchida glazbenica je koju ne treba posebno predstavljati klasičnoj publici. Kao dijete japanskih diplomata, preselila se u Beč u kojem je već sa 14 godina održala solistički nastup u Musikvereinu. U njezinoj biografiji stoje poznate činjenice o uspjesima na međunarodnim natjecanjima – prvo mjesto na Beethovenovom natjecanju u Beču 1969. godine te drugo mjesto sljedeće godine na Chopinovom natjecanju u Varšavi.
Uchida je s vremenom izrasla u vrsnu i senzibilnu interpretkinju klasičnog i ranoromantičkog repertoara Mozarta, Beethovena i Schuberta. No istovremeno, njezino ime je neizostavno u tumačenju 20-stoljetne glazbe, posebice u slučaju Schönbergovog koncerta za klavir i orkestar.
Iz Mozartovog obimnog klavirskog opusa, kao jednog od središnjih mjesta Uchidinog glazbenog interesa, na albumu se nalaze koncert za klavir i orkestar u d-molu, K466, te posljednji iz Mozartove serije koncerata za klavir i orkestar u B-duru, K595. Radi se o dvije krucijalne skladbe iz Mozartove ostavštine u kojima se unutar klasične trostavačne strukture postiže snažan dramatski napon, a sam Beethoven, pod velikim utjecajem Mozartovih skladbi, napisao je kadencu za posljednji koncert.
U novoj seriji snimki posvećenoj Mozartovim klavirskim koncertima, Uchida djeluje u dvostrukoj ulozi, istovremeno kao solistica i kao dirigentica. Upravo je zrela i kompletna glazbena ličnost Uchide zaslužna ne samo za tankoćutno odsviran solistički dio, već i za mekanu i podatnu orkestralnu boju koju znani orkestar iz Clevelanda postiže pod njezinim ravnanjem, kao i za više nego uspio dijalog na uvijek delikatnoj osovini orkestar-solist.
Hilary Hahn je mlada američka violinistica s posve respektabilnom međunarodnom karijerom i jednako respektabilnim popisom diskografskih ostvarenja u suradnji s izdavačkom kućom Deutsche Grammophon. Na novom albumu, izašlom početkom siječnja, Hahn hrabro suprotstavlja amblematsku skladbu violinskog repertoara, koncert Čajkovskog za violinu i orkestar u D-duru, s novom kompozicijom koju je upravo za violinisticu napisala američka kompozitorica Jennifer Higdon.
Uz knjižici uz album, tvrdi se, posve utemeljeno, da suvremena glazba često pada pod utjecaj afektacije. Očekivane virtuozne solističke dionice koncerta Jennifer Higdon za violinu, u kojima Hahn jasno demonstrira tehničku suverenost svog sviranja, suprotstavljene su s tek pokojom zanimljivom orkestralnom dionicom.
Slavna skladba Čajkovskog izvodi se pak u originalnoj verziji, bez ornamenata koje je uveo violinist Leopold Auer, pa se romantično zaneseni koncert doima nešto uravnoteženiji, što mu ne oduzima ništa od imanentne dramatičnosti i virtuoznosti. Pouzdanu orkestralnu pratnju na albumu pruža Royal Liverpool Philharmonic pod ravnanjem mladog ruskog dirigenta Vasilija Petrenka.
