Od još samozatajne dramaturške suradnice na 'Točki' Vilija Matule, preko već puno izraženije na predstavi 'Doc Hihot i tajanstvene supstance', svoje je autorstvo prestala skrivati, kao i svoju scensku, a ne samo tekstualnu, izvedbenost. Naime, nakon performansa s bivšim zaposlenicama Kamenskog, koji je postavila zajedno s redateljicom Lenkom Udovički, Nataša Govedić doslovno je i proplesala u kolaborativnoj 'Divnoj, divnoj, divnoj katastrofi'.

Istodobno i predavačica na Ženskim studijima i na Akademiji dramske umjetnosti, ova doktorica teatrologije nedavno je objavila knjigu 'Subjekt izvan kontrole', a prvi petak 13. u ovoj godini rezervirala je za premijeru predstave čudnog naslova 'Glory, Glory, Hamlellujah!' koja se bavi upravo pobunjenim subjektom - Hamletom. Potpisuje ju zajedno s Sivijom Marchig i Darkom Japeljem, koji je i izvode na Sceni Travno.

I u nekim ranijim radovima, poput 'Doc Hihota...' Vaš autorski/dramaturški rad bio prožet citatima već i u naslovu, 'Doc Hihot...' je bio odjek Cervantesa, a ovoga puta inspiracija je 'Hamlet'. Reklo bi se da su to stožerne reference. Koristite li ih baš zato što su smatrane toliko 'poznatima' ili čak i 'općepoznatima', ili pak one i jesu sve to zato što nude bezbrojna učitavanja i ispisivanja?

Nadali smo se da će naslov ljudima biti malo komičan, a i da će uspostaviti vezu sa Shakespeareovim 'Hamletom', kao i s tradicijom rituala, gospela, različitih slavljeničkih obreda. Malo sam priželjkivala i da će ljude podsjetiti i na Marinkovićevu 'Gloriju' jer nam je s tim tekstom zajedničko paralelno promišljanje cirkusa, religije i teatra. Nešto kao postrenesansni freak-show.

Radili smo na predstavi godinu i pol dana, što je netipično dugo kako za nezavisnu, tako i za institucionalnu scenu, i moram priznati da je najužasnije to što smo stalno pronalazili svašta novo: Shakespeare je bezobrazno, neizdržljivo inspirativan. Jedva smo prestali s tim 'novim' materijalima i obuzdali se. Za profiliranje Hamleta posebno je autorski zaslužan Darko Japelj, koji je u početku imao i osobne razloge za izbor komada, a ne samo umjetničke.

Gdje se 'Hamlet' događa danas, na trgovima koji vrve prosvjedima ili u dvoranama koje 'podnose' kazalište?

Teatrolog Stephen Greenblatt ovako je to formulirao: ''Hamlet' se uvijek događa u čistilištu.' S nadopunom: pogotovo danas, nakon smrti tolikih religija i tolikih 'oslobodilačkih pokreta'. Naš se 'Hamlet' zbiva kroz niz pokušaja oporavka od melankolije. Prepuštam gledateljima da dođu vidjeti koja medicina najbolje funkcionira.

Kako biste Vi definirali sam lik Hamleta?

Kao majstora teatralnosti. Kao šamana propalih feudalnih državica, recimo ove naše. Ali jednako je važna i Ofelija u izvedbi Silvije Marchig, koja u izvedbu također unosi i svoj osobni ulog i posvećenost Shakespeareovoj motivici. Mislim da smo i Ofeliju definirali na dosljedan način: kao jezersku sablast s izrazitom sklonošću prema cirkuskom umijeću.

Vaša nova knjiga nosi naslov 'Subjekt izvan kontrole'. U čemu je razlika između znanstvenog istraživanja i ovog, uvjetno rečeno, praktičnog – s izvedbenim tekstovima ali i s izvedbenim tijelima u dvorani?

Ne vidim tu razliku jer radim i jedno i drugo, jedno iz drugoga i jedno radi drugoga. Shakespeareovim 'Hamletom' sam se bavila u doktoratu koji je također objavljen kao knjiga ('Subjekt ili okrenutost prema Tebi', 2007.), pa ipak predstava 'Glory, Glory, Hamlellujah!' nema 'izravnih' doticaja s tom knjigom. Unatoč krivudavoj i ne uvijek do kraja osviještenoj ili manifestnoj povezanosti, tijelo i teorija blisko surađuju. Baš kao što usko surađuju i kreativna intuicija i edukacija.

Širite krug suradnika, pa se nakon rada s Vilijem Matulom i Brankom Trlin, partnere pronašli i u paru koji čine koreografkinja/izvođačica Silvia Marchig i performer Darko Japelj. Iz kojeg smjera dolazi takva interakcija – od njih prema Vama ili obrnuto?

Vili Matula me zamolio da napišem verziju 'Don Quijotea' za njega, a ja sam napisala verziju za njega i glumicu Branku Trlin, jer mi se činilo da Vitez Lutalica nije kompletan bez svoje lucidne i strahovito odane družice Sanche Pansa. Silvia Marchig i Darko Japelj pozvali su me prije dvije godine da zajedno radimo predstavu 'Ovo (ni)je moja šuma', posvećenu Pini Bausch, kroz što smo uspostavili strast za zajedničkom suradnjom. Prošle godine me kolegica plesna kritičarka i teatrologinja Iva Nerina Sibila privolila da radim i kao autorica i kao izvođačica u predstavi 'Divna, divna, divna katastrofa', iz čega je nastala (čini mi se trajna) suradnja sa Selmom Banich, Deanom Gobac, Robertom Milevoj i samom Nerinom. Sve u svemu, ništa od tih suradnji nisam planirala ni inicirala, ali mislim da me duboko privukla - pa i obvezala i 'posvojila' - ozbiljnost, predanost i solidarnost nezavisne scene. I tako sam im se pridružila.

Predstavu igrate na Međunarodnog centra za usluge u kulturi (MCUK) u novozagrebačkom naselju Travno, koja ima potencijala postati novo središte nezavisnih izvedbenih umjetnika. Istodobno, dok je nezavisna kultura svedena na jedva preživljavajući minimum, smjernice nove domaće kulturne politike najavljuju promjene u odnosi institucionalne i izvaninstitucionalnih segmenata kulture. Vjerujete li u promjene?

MCUK u Travnom mora još mnogo toga učiniti da zaživi kao kazališni prostor, ali obećavajuće je što novi ravnatelj Josip Forjan definitivno otvara prostor umjetničkim istraživanjima. To je jedini način da se tamo privuku i kvalitetni performeri i raznovrsnija, dakle prvenstveno mlada, ali i stručna te iskusnija publika. Veliki brazilski aktivist i edukator Paolo Freire napisao je: 'Tko ne vjeruje u promjene, tiho je, ali nepovratno prešao na stranu opresora'. Ja sam još uvijek na strani ovih nedovoljno ciničnih koji vjeruju da je 'nemoguće' samo sinonim za 'smišljamo kako da to postane moguće'.