‘Poslije svih umjetničkih razdoblja, pravaca, struja u povijesti, pitanje o estetskim kriterijima pri iznajmljivanju prostora kulturnih institucija doista je filozofsko pitanje. Što je glazba: Bachova 'Muka po Mateju' ili Cageova skladba '4.33' u kojoj glazbe uopće nema? Što je slikarstvo: Michelangelova Sikstinska kapela ili Maljevičev 'Bijeli kvadrat na bijeloj podlozi'. Samo je nebo granica, zar ne? U svakom slučaju, kad bih iz šarenoga svijeta nešto novo i drukčije za Lisinski morao izabrati, bila bi to uvijek prije vjenčanja, nego sprovodi’, komentirao je Dražen Siriščevićnedavni skandal oko četverodnevnog iznajmljivanja dubrovačkog kazališta 'Marin Držić' za potrebe svadbenog slavlja bogatog para Fabiole Beracasa i Jasona Beckmana.

I sam se kao ravnatelj Koncertne dvorane 'Vatroslav Lisinski' nedavno suočio s napadima jer je u Lisinskom održan koncert Harisa Džinovića, prema njegovu sjećanju, šesti ili sedmi po redu od otvorenja dvorane. Nekad zaštitno lice emisije 'Opera Box', danas kaže da su ljudi koji su te večeri bili na koncertu oduševljeni, a oni koji nisu, teško da o koncertu mogu suditi. ‘Volio bih kada bi koncertna publika visokog glazbenog ukusa redovito ispunjavala Dvoranu do posljednjeg mjesta, kao što to čini Harisova publika’, kaže Siriščević.

Sličnih situacija, kada se dio kulturne javnosti pobunio zbog ustupanja prostora kazališta, muzeja ili koncertne dvorane po njihovu mišljenju neprikladnom gostu ili sadržaju, samo u posljednje vrijeme bilo je nekoliko.

Klovićevi dvori su dolaskom ravnateljice Marine Viculin otvorili vrata klubu Žedno uho, a ubrzo je zatvoren i njegovu otvaranju oštro se protivio povjesničar umjetnosti Zvonko Maković, argumentirajući da klupski program nema veze s galerijskom djelatnošću. Kad je FIFA na svojoj svjetskoj turneji odabrala Muzej suvremene umjetnosti za izlaganje zlatnog pokala, kustosi MSU-a otvoreno su protestirali uz potporu stotinjak istaknutih pojedinaca. Isti Muzej bio je na meti kritika i zbog ugošćivanja Jelene Rozge u ulozi promotorice jedne marke automobila.

Službenih naputaka i čvrstih granica do kojih kulturne institucije mogu ići u ustupanju svojih prostora drugim programima, nema. Ministrica kulture Andrea Zlatar Violić smatra da je na ravnateljima i tijelima institucija da procijene adekvatnost događaja za koji iznajmljuju prostor, a koji je jedan od načina ostvarivanja njihovih vlastitih prihoda.

‘Gledajući praksu kulturnih institucija, bilo da je riječ o onima kojima je osnivač država, bilo gradovi ili druge lokalne samouprave, svjedočimo događajima koji nisu primjereni određenoj kulturnoj instituciji. No često su kulturne institucije korištene za skupove i događaje, na primjer političkih stranaka, koji jesu neprimjereni, ali samo zato što gradovi, nažalost, nemaju druge adekvatne prostore koji bi mogli primiti tako veliki broj ljudi. Kada je riječ o iznajmljivanju kazališta 'Marin Držić' u Dubrovniku, ono je posljedica imidža Dubrovnika kao turističke destinacije i grada koji tek definira mjesto kulture u njemu’, izjavila je ministrica.

‘Od kulturnih institucija se, s pravom, očekuje da posluju i financijski pozitivno te da sredstva koja uprihode koriste za kvalitetnije obavljanje svog matičnog posla, ili kako bi se to danas reklo, core businessa’, priča Miroslav Gašparović, ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt, prisjećajući se da je prije četrdesetak godina, kad je volontirao u njujorškom Metropolitanu, prisustvovao prijemu u sali s Rembrandtovim remek djelima. Prijem je priredio tamošnji ugledni gospodin, jedan od većih donatora te institucije, povodom zaruka svoje kćeri i to je ‘masno’ platio.

‘Jedan od ključnih problema s kojim se svakodnevno suočavamo je razumna razina komercijalizacije kulturnih ustanova. Odgovor je u pronalaženju kvalitetnog balansa između komercijalnog i temeljnog poslanja institucije’, priča Gašparović, zaključujući da je to problem i mnogo bogatijih zemalja i kultura, gdje su institucije mnogo nemilosrdnije bačene na tržište i dobrim su dijelom izgubile svoj temeljni cilj i svrhu postojanja, što se kod nas, kaže Gašparović, još nije dogodilo.

Preko puta MUO-a u HNK je v.d. ravnateljica Sanja Ivić potpuno suprotna stava. ‘Kulturne institucije bave se kulturom, one nisu privatne te njihovi osnivači izdvajaju značajna financijska sredstva baš zato da bi se izbjegla nasilna komercijalizacija u kojoj bi se neminovno izgubila njihova djelatnost, a to je kultura’, kaže Ivić. Na istom tragu je i njena skorašnja nasljednica Dubravka Vrgoč koja godinama vodi Zagrebačko kazalište mladih. ‘Prostor ZKM-a iznajmljivali smo isključivo programima koji su kompatibilni s našim programom po cijeni od pet do 15 tisuća kuna, i to dvadesetak termina godišnje’, kaže Vrgoč. Među njenim ciljevima za vođenje zagrebačkog HNK jest ostvariti 20 posto vlastitih prihoda.

Muzej za umjetnost i obrt najmom svojih prostora uprihoduje oko deset posto od ukupnog budžeta, što je manje nego prije početka krize kada su izdašnija bila i sponzorstva. Ravnatelj Gašparović zamjera što država ne stimulira sponzoriranje kulture smanjenjem PDV-a, kao što je to slučaj vani. KD 'Vatroslav Lisinski', pak, u ukupnoj sumi prihoda i rashoda sudjeluje s 51 posto, a ostalo pokriva gradski proračun. Primjerice, za ciklus 'Lisinski subotom' od Grada dobivaju tek oko 20 posto novca, za program 'Metropolitan u Lisinskom' ne dobivaju ništa te u programskom dijelu nisu na platnoj listi Ministarstva kulture. Poslovanje im je pozitivno, a daleko najveće prihode imaju od iznajmljivanja dvorane. Muzej suvremene umjetnosti lani je imao 18 posto vlastitih prihoda, zagrebački HNK, primjerice, od najma je lani zaradio 150 tisuća kuna, dok se prije krize ta brojka znala popeti do pola milijuna kuna. Prema riječima v.d. intendantice HNK Sanje Ivić, najam kazališta po danu iznosi 120 tisuća kuna.