Hrvatska ove godine prvi put izlaže na Londonskom sajmu knjiga. Kakav je vaš prvi susret s Londonom kao gradom, kako doživljavate London i što očekujete od engleske publike, odnosno engleskog govornog područja?
Posjetio sam London prvi puta kada mi je bilo 17. Zbog rocka sam zavolio engleski i uživao ga slušati uživo i pokušavati nešto na njemu promucati. Preko baptističkih veza posjetio sam jednu obitelj, čija me gospođa iznenadila jer me pitala jesam li sam zadovoljan govnima. Naime, 'bed sheets' sam čuo kao 'bed shits'. Od tako pobožne dame to nisam očekivao, ali sam ubrzo shvatio da je greška u mom uhu, a ne u njezinom govoru. To je bilo doba Montyja Pythona - obožavao sam engleski humor pa je mnogo toga u mojoj percepciji Londona bilo u toj seriji. A sad, što očekujem od engleskog govornog područja? To mi nije materinji već maćehin jezik, a maćeha me je dosad bolje tretirala od majke - pišem direktno na engleskom i izdajem uglavnom u Americi i Kanadi.

Što bi po vašem mišljenju trebalo učiniti da se poveća vidljivost hrvatskih autora na knjiškim tržištima na kojima se govori engleski?
Trenutno je Hrvatska u velikom usponu na engleskom tržištu. Tu je puno pomogla Slavenka Drakulić, kao i naši susjedi poput Milorada Pavića. Nakon Čeha je došao red da i Balkanci ispričaju svoje priče na međunarodnoj sceni. Bugari nam, naprimjer, zavide, ali i njihovo vrijeme dolazi. Srpskoj književnosti je pomogla izdavačka kuća Harcourt Brace Jovanovich. To je daleko više značilo nego državne pomoći. Slovenci su mnogo uložili u prijevode, a manje ih se čita nego nas. Pravog odgovora nemam. Jasno da bi bilo lijepo da nas podupire što više institucija je moguće, ali mislim da ljubav treba tražiti više privatno nego javno, tj. više šarmirati izdavače nego političare. A kako to 'zdjelat'? Pišimo zanimljivo, a ne ideološki.

Što mislite o položaju domaćeg autora u Hrvatskoj? Možemo li očekivati neko poboljšanje u smislu domaće produkcije, nagrada, stipendija?
Evo, skoro svi prorokuju pad i smrt književnosti, a budući da kod nas sve kasni, bit će još uspona. Zbog permanentne krize i epidemije bijede Europske unije u koju ulazimo otprilike kao križanac između Grčke i Portugala, ne očekujem ništa od državnih resursa, stipendija itd. Ali zbog vrlo burnih promjena i energije, mi imamo puno priča i one su te koje će nas držati i spasiti, a ne državni proračuni.

Koliko će se pozitivan tretman domaćih autora u Hrvatskoj odraziti na njihov plasman u inozemstvu? Kako se, u vašem slučaju, dogodio prvi prijevod i objava nekog vašeg naslova na stranom jeziku?
Kod mene je problem obratan. Kada sam odrastao u Hrvatskoj kao nekomunistički pripadnik religiozne manjine (protestant, baptist) imao sam dojam da bi mi bilo lakše postati cirkuski akrobat nego pisac. Mislio sam da je uloga pisca rezervirana za komuniste ili za staroburžujske frfljajuće tipove. I namjeravao sam postati kardiolog, ali sam otišao u SAD gdje sam pao pod utjecaj naivnog optimizma – svi mogu sve, samo treba vjerovati i bit će... i tada sam počeo pisati na engleskom, jeziku moje mladosti, Jimija Hendrixa, emigracije, prve ljubavi itd. Sa 20 sam otišao u SAD, a ozbiljno sam počeo pisati sa 30. Moje knjige su prevedene na hrvatski, tako da je moj problem obrnut: kako moje priče prirodno i ležerno čitati na hrvatskom, a ne na izmučenim prijevodima. A sada malo o pozitivnom tretmanu autora u Hrvatskoj. Mislim da se i toga može naći, ali da kultura čitanja opada tako brzo da je teško izboriti se za čitatelje i tu nitko, ni predsjednik, ni vlada, ni Bog, ništa ne mogu. Možda jedino Bill Gates i Zuckerberg mogu pomoći. Budući da film još dobro kotira i ljudi vole šarenu fantaziju, možda se možemo držati za skute filmske industrije pa će nas vani čitati, ali ne preporučujem da se prostituiramo za Hollywood i Bollywood. Bit će kako bude.
A imam li poruku za hrvatsku Vladu kako da pomogne autorima? Imam. Gospodo, prestanite pljačkati narod. Kada budu imali dovoljno novca, naši ljudi kupovat će i knjige. Evo, vidio sam gospodina Sanadera u Pittsburghu baš po izlasku mog romana 'April Fool's Day' i čak smo nešto i popričali. Ali vidio sam da ga to ništa ne zanima. Nija ga ni zanimao ples mladih hrvatskog porijekla koji su izgarali na daskama tribine, niti glazba tamburaškog orkestra. Zijevao je. Možda je bio umoran, možda je smišljao novu pljačku, ne znam. Jedino znam da mu je sve bilo ravno kao Bosna. Zapravo ravnije. Kao Ravna gora. Kao Slavonija i Baranja. Književnost je savjest naroda, a ne žicar. I savjest Vlade. Bilo je lijepo vidjeti kako Jergović i drugi mladi pisci napadaju Tuđmana i ne ostavljaju ga na miru nakon samog rata. Od Vlade očekujem vrlo malo, samo neka se dobro vlada.

Kakva su vaša iskustva s izdavačima s engleskog govornog područja (V. Britanija, SAD, Australija, Novi Zeland itd.)? Zapažate li neku osobitu razliku u odnosu na europske izdavače? Što za vas znači uspjeh vaše knjige na engleskom jeziku?
A što znači? Evo, prije nekoliko godina sjedio sam u autobusu u New Yorku i jedna žena je čitala časopis, The Sun, i to baš moju priču, 'White Mustache'. Rekao sam da mi je drago da pričamo, a da ona i ne zna da pričamo. Nije razumjela o čemu govorim pa sam joj objasnio, bio je to lijep susret. Što se europskih izdavača tiče, najbolje iskustvo imao sam u Španjolskoj, gdje su me lijepo dočekali, intervjuirali za 25 novina i TV i radio postaja, provozali malo, ali me, nažalost, nisu odveli na Barcinu utakmicu. Dakle, nisam još uspio u životu. No što znači uspjeti u životu? Možda lijepa i lagana smrt. OK, neću sada biti morbidan. A što to znači u Americi? Kada sam dobivao odlične kritike u New York Times Book Reviewu i živio u New Yorku je li me pozvalo Hrvatsko veleposlanstvo? Jasno da nije. Samo ih je zanimao Šuker, filmaši itd. Dakle, mene više muči kako stvari stoje u Hrvatskoj nego vani. No ne optužujem ih. I ja bih radije pogledao jednu dobru tekmu nego slušao nekog mucavog starca koji govori šest jezika, a možda nijedan dovoljno dobro, pa čak ni materinji. A što to znači u Americi? Ne znam. Evo, postajem Kanađanin. Glavno je da napišemo par stranica koje će na neki način probuditi i stresti ili intrigirati nekolicinu čitatelja, kao da smo u društvu bliskih i prepričavamo naše priče na nov način pa nam je svima zanimljiv. Ciljam na ta izvorna iskustva pripovjedača i slušatelja, kada se postiže jedna vrsta svjesne intime, a što se događa na svjetskoj sceni, nije red na meni da vjerujem da imam bilo kakav utjecaj.