mačka je zalutala u stan čovjeka koji ima maslac i dovoljno veliku tavu on ne zna ništa o klanju i počinje obrađivati mačku nožem koji se već godinama nalazi u ladici

"žao mi je ja sam predator"

krv koja je poprskala pod je crna naravno maslac može cvrčati čovjek može čekati pije uz to vino koje je naravno crno osjeća transformaciju kako se mačka pretvara u meso

"žao mi je ja sam predator rođen na zapadu sol i papar moji su začini"

Ovom kratkom sličicom počinje knjiga "super light" švicarskoga pisca Michaela Fehra, vrlo osebujnog umjetnika s kojim se hrvatska čitateljska publika nedavno imala prilike susresti u okviru programa 21. Festivala europske kratke priče, što se od 5. do 10. lipnja održao u Zagrebu i Zadru.

Michael Fehr (1982.) jedan je od najistaknutijih švicarskih suvremenih autora. Cijenjen kao pjesnik i prozaik koji je unio novi ton u suvremenu književnost te zemlje, na scenu je stupio knjigom "Kurz vor der Erlösung" (2013.), koja predstavlja priču o jaslicama "onako kako još nije ispričana". Napisao je još zbirke "Simeliberg" (2015.) i "Glanz & Schatten" (2017.). Rođen s teškim oštećenjem vida, gotovo slijep, Michael Fehr nije običan pisac – za sebe kaže da je prvenstveno pripovjedač koji jeziku pristupa sveobuhvatno. Jezik je mišljen da se izgovara, kaže Fehr, i upravo to on i čini, kombinirajući u svojim nastupima zvukovni potencijal jezika sa zvukovnim potencijalom glazbe. Rezultat je osebujan poetski ritmičko-glazbeni opus temeljen na mogućnostima artikulacije riječi u kombinaciji s perkusijama i zvukovima koje proizvodi bilo čime što mu je pri ruci kako bi aktivirao osjetila slušatelja.

Zagrebačku i zadarsku publiku oduševio je energičnim scenskim performansima poetskih sličica iz svojeg projekta "super light" u kojemu spaja ritual pripovijedanja s duhovnošću glazbe. Tako uobličene, njegove snovite kratke priče transformiraju se u jednu posebnu umjetničku vrstu u kojoj, koristeći ponavljanje i redukciju, apostrofira unutarnju snagu jezika. Koristeći buku i tišinu kako bi izazvao emocionalnu reakciju slušatelja, Fehr kreira doista jedinstveno iskustvo priče, vraćajući ju njezinim korijenima: njegova je misija, kaže, prenijeti osjećaj, pokrenuti nešto u slušateljima i izazvati reakciju koja će zauzvrat pokrenuti nešto u njemu. Jer život se, smatra ovaj nekonvencionalan autor, istinski realizira samo kroz izravnu ljudsku interakciju – sve ostalo tek je kompenzacija.

Michael Fehr nažalost još nije preveden na hrvatski, no svi oni koji nisu imali sreću čuti ga kako "pripovijeda" svojim karakterističnim hrapavim glasom, ponešto o tome o kakvom se zanimljivom čovjeku radi mogu saznati kroz razgovor koji smo vodili prilikom njegova prvog gostovanja u Hrvatskoj.

Hrvatska čitateljska publika nema baš često priliku susresti se s jednim švicarskim piscem. Ali, o čemu uopće pišu pisci u zemlji koja je bogata i uređena, gdje četiri jezične zajednice mirno stoljećima žive bez ikakvih nacionalnih trzavica? O čemu pisati u zemlji bez problema? Gdje vi nalazite inspiraciju?

Svugdje postoje priče koje se mogu ispričati. Ako to nije nešto vezano uz društvo, uvijek može biti biografija, a biografija ne prestaje samim time što je zemlja u kojoj živite bogata. Ja sam imao prilično sreće što s ovakvim hendikepom nisam rođen u nekom manje bogatom društvu ali isto tako, postoji i druga strana novčića, a to je pitanje tko sam ja – kao netko tko nije, da tako kažem, sasvim funkcionalan – tko sam ja u jednom tako izuzetno učinkovitom, ekstremno neoliberalnom društvu? Pretpostavljam da je najbolji odgovor – nitko, a to boli. Tako da vjerujem da imam jako puno toga za otkriti, puno toga za reći. Jer ja sam ranjiv, ranjiviji sam od vas, ne mogu se braniti od svijeta na način kako to možete vi; moram stalno biti budan, na oprezu, spreman prilagoditi se. Zato jako puno slušam, slušam ljude kamo god idem - puno putujem – i puno toga mogu ispričati, čak i kad se ne tiče mene osobno. Ne znači da mogu na to utjecati ili da to mogu promijeniti, ali mogu ponuditi neku sliku koja će možda posredovati promjenu.

Za sebe kažete da ste prvenstveno pripovjedač. Prema jednoj definiciji, pripovijedanje je dramatsko oponašanje i unošenje zapleta u ljudsko djelovanje. Aristotel je ustvrdio da umijeću pripovijedanja dugujemo doživljaj da ovaj svijet dijelimo s drugima. Priča je, dakle, nadgradnja biološkog života. Slažete li se? U čemu je čarobna moć naracije?

Sviđa mi se kako ste to jednostavno opisali jer potreba za pripovijedanjem priča vrlo je stara, nastala je iz potrebe da se objasni kako preživjeti. Izvorno su sve priče govorile o "meni", govorile su: "tu sam, i u stanju sam ispričati kako sam preživio, a to što imam za reći moglo bi sadržavati zanimljive informacije za vas". To je razlog i zašto mi istoga trena počnemo slušati čim se nešto pretvori u priču. I to je to – ništa više i ništa manje; kroz priču stvaramo sliku koja bi nam mogla olakšati proces suočavanja s nekim fenomenom s kojim ne znamo kako izaći na kraj. Priča nam može pomoći da razumijemo, barem na trenutak. Jer nakon razumijevanja uvijek dolazi i nerazumijevanje, i gubitak iluzija, i frustracija, pa čak i opasnost. Ali na onaj jedan jedini trenutak, zahvaljujući priči, možemo razumjeti.

Informacijsko doba promijenilo je način na koji pričamo i na koji slušamo – suvremena je kultura izrazito vizualna, sve se svodi na sličice, poruke su svedene na znakovlje, postali smo društvo koje čita samo sms-ove. Predstavlja li informacijsko doba prijetnju za moć narativnosti? Je li cyber kultura prijetnja pripovijedanju ili je ipak katalizator novih mogućnosti?

Nije cyber kultura sama po sebi prijetnja, ali jest količina sadržaja koji je omogućila, jer – zašto biste stali i poslušali jednu jedincatu rečenicu koju ja imam za reći kad se u istome trenutku milijarde drugih rečenica izgovara ili piše ili poručuje putem raznih platformi? Kako u tom obilju svega detektirati kvalitetu dubljih značenja? Ja uvijek krećem od unutarnjih slika jer vjerujem da transformirane unutarnje slike – koje dolaze iz snova – nose veću snagu od običnog pokušaja opisivanja onoga što vidim, da su snažnije i stoga vrjednije da budu ispričane. Isto vrijedi i obrnuto – ja druge ljude bolje razumijem kad sa mnom dijele svoje unutarnje slike nego kad naprosto kažu "Volim ići u Hrvatsku jer je tamo jako lijepo". To mi ne otkriva ništa o karakteru te osobe. Ali ako mi ispričate neki svoj san, dobit ću puno više. Tako da čak mislim da se ono što ja činim kao pripovjedač ni na koji način ne kosi s informacijskim dobom kao takvim; cyber kulturu ne doživljavam ni kao izazov ni kao prijetnju, dapače, osjećam se tim odgovornijim da odašiljem intenzivne boje i jasne slike, da djelujem na kreativan način a ne da samo govorim, da dociram. To nije moj zadatak kao umjetnika; ja nikad ne objašnjavam i ne poručujem da znam bolje kako nešto funkcionira, ne učim vas stranom jeziku nego vam nudim nešto što nosi određenu dinamiku, u čemu ćete možda uživati.

Pritom spajate umjetnost pripovijedanja i glazbu – riječ je o specifičnoj simbiozi naracije i zvuka, nekoj vrsti eksperimentalnih rock blues jazz emocionalnih balada koje me jako podsjećaju na glazbu Toma Waitsa.

Ha ha, niste prvi koji to kažete!

Što nastojite prenijeti svojim slušateljima? Što biste željeli da ljudi čuju u vašim pjesmama?

Pripovijedanje u sebi ima nešto što podsjeća na strukturu klasične kompozicije. Kao skladatelj, volim pričati vrlo pažljivo oblikovane priče koje imaju jasnu formu – početak, sredinu i kraj. Dramaturgiju. Kao pjevač, nastojim u interpretaciji svojih priča služiti kao neka vrsta pojačala za emocije. Naravno da uvijek pažljivo promišljam na koji ću način realizirati pjesmu ali, tijekom samog čina, samo nastojim isporučiti emocije.

Svaki je ljudski život na neki način priča, priče ponavljaju životne obrasce, razvijaju se u međuigri stvarnih događaja, naših etičkih i drugih pretpostavki i poetske reakcije slušatelja. Što je za vas u tom spoju najvažnije?

Kao umjetnik osjećam se prvenstveno odgovornim za sliku, da slika koju odašiljem bude jasna, precizna. Nikako ne smije biti mutna. Moje su priče zamišljene za slušanje, one nisu samodostatne, ne služe samima sebi ili meni, kao nekakav pokazatelj moje veličine. Njima dražim one koji slušaju nadajući se da ću ih u najboljem slučaju inspirirati i, ukoliko uspijem, aktivirati povratnu vezu među nama, tako da i ja dobijem nešto od njih, da će možda i oni mene malo povratno "nadražiti".

Koliko odsustvo vida i oslanjanje isključivo na sluh utječe na pisanje? Je li vaš način pisanja povezan s vašim načinom slušanja? Mijenja li to ritam, težinu, naglaske?

Utječe puno, i to prvenstveno upravo kroz moj osjećaj za ritam. Ekstremno sam osjetljiv na zvukove, na to kako odzvanjaju, kako pulsiraju. Vama su obrasci doživljaja svijeta primarno vizualni jer je vid dominantno osjetilo, a kod mene tu ulogu preuzimaju uši. Izuzetno sam osjetljiv na ritam svake pojedine osobe, ali i jednako tako i na ritam nekog grada, na to kako zvuči promet, kako zvuče tramvaji, kakav zvuk proizvodi okretanje ključa u bravi, zatvaranje i otvaranje vrata – da li se vrata zatvaraju polako ili naglo? Da li su frekvencije dublje ili više, gdje je vrhunac zvuka, kako ljudi govore – ne u smislu jezika već artikulacije, kako artikuliraju zvukove. U nekim zemljama govor je vatren, brz, s jako izraženim zvukovima 's', 'r' ili 't', a u drugima jezik zvuči blago, zaobljeno, izraženiji su samoglasnici, riječi teku u valovima, kao da zapljuskuju. Jako sam osjetljiv na te razlike. Na taj način nastojim otkrivati svijet, pronaći mu puls, ritam njegovog metronoma. Jer svaka je interakcija poput plesa, a ja pomoću zvuka otkrivam ritam toga plesa, puls prostora. Sve to onda pronalazi i put do mojeg pisanja. Kad sačuvam neku rečenicu koju sam čuo, uvijek sačuvam i njezin ritam. Tu izvornu artikulaciju potom ugrađujem u svoj rad, dakle, ne samo niz riječi, već rečenicu koja zvuči na određeni način. Onda se pitam koje druge rečenice mogu pratiti tu rečenicu? Na kraju završim s pjesmom, kao i s pričom.

U jednom ste intervjuu slušanje zvukova bez slike usporedili sa slušanjem stranog jezika i pokušajem snalaženja u konverzaciji. Kako za vas zvuči jezik koji čujete kad osluškujete Hrvatsku? Koje su vaše asocijacije kad pomislite – Hrvatska?

To je vrlo zanimljivo pitanje! Svaka je zemlja drugačija, ljudi se međusobno razlikuju, kulture se razlikuju. Ovo je moj prvi posjet Hrvatskoj i čim sam došao prvo što sam primijetio je da – nadam se da vas to neće uvrijediti! – postoji određena strogost, formalnost u prvom kontaktu. Ali odmah potom, što je vrlo zanimljivo, vrlo brzo slijedi osmijeh. Ovako na prvu, a taj ste mi dojam i vi potvrdili, kao da ste vrlo samosvjesni, pomalo rezervirani, svatko je u svojoj ulozi i nastoji se predstaviti na određeni način, ali onda kao da prijeđete neku nevidljivu barijeru i prodre val topline, duhovitosti, opuštanja i prihvaćanja.

Ovdje ste kao gost Festivala europske kratke priče, koji se ove godine bavio temom tektonskih promjena koje su se dogodile u posljednje dvije godine. Jedno od pitanja na koje su pisci na FEKP-u pokušali odgovoriti bilo je i – je li se svijet koji smo još nedavno poznavali, u koji smo vjerovali, prema kojem smo se ravnali, doista stubokom izmijenio, okrenuo naglavačke, ili ipak nije?

Mislim da je naš glavni problem u tome što smo kao vrsta postali prekobrojni. Naprosto, previše nas je. Došli smo do zida. Da bismo se spasili, da bismo svojoj vrsti osigurali budućnost, moramo jako brzo izmisliti jako puno stvari. I to doslovce izmisliti, ne samo malo preurediti postojeće – ono što nam sada treba je prava promjena. Osnovni je evolucijski zakon prosperirati sve dok se ne dosegne vrhunac. Mislim da mi još nismo došli do te točke i da još uvijek imamo nešto prostora da stvorimo novu budućnost za sebe. Tu umjetnik stupa na scenu, jer upravo sada avangarda postaje posebno važnom – mi možemo plasirati nove misli koje bi mogle poslužiti kao inspiracija onim ljudima koji mogu izumiti stvari koje će doista pomoći društvu i spasiti planet kao cjelinu. Mi umjetnici možemo eksperimentirati i uz relativno mali rizik razvijati nove misli i ideje, proizvesti neku vrstu iznenađenja ili poticaja, a kroz to jedino i dolazi do inovacija. Problem je što smo mi, osobito u bogatim društvima, izgubili ponešto od kvalitete, ili sposobnosti, da budemo fleksibilni. Volimo konzervirati ono što imamo jer smatramo da to zaslužujemo, da smo to "zaradili". A ja mislim da, kako bismo pomogli sami sebi, upravo tu moramo razmišljati na radikalno novi način. Moramo postati ekstremno fleksibilni i ne plašiti se koračanja u riskantnu budućnost. Dakle, potrebna nam je inovacija a ne samo malo kozmetičkih promjena – posljednje što nam sada treba je da budemo konzervativni. To nam neće pomoći.

Vaša druga knjiga "Simeliberg" opisana je kao evokacija priče o egzistencijalnom utjecaju na teme kao što su ideologija i zbunjenost, usamljenost i sigurnost, dok je vaša najnovija knjiga "Hotel of Confidence", "zbirka priča o ljudima koji 'nastavljaju ići dalje', knjiga o umjetnosti preživljavanja". Tko su likovi iz vaših priča? Jesu li ti "umjetnici preživljavanja" metafore suvremenoga čovjeka suočenog s egzistencijalnim strahom, ideološki zbunjenog, usamljenog i nesigurnog?

Da, oni su točno takvi kakvima ste ih opisali, ali na jedan vrlo organski, arhaičan način, jer problemi s kojima se moderni čovjek suočava uvijek su jedni te isti problemi modernoga čovjeka, oni se nikada ne mijenjaju – to su problemi bivanja čovjekom, postojanja u nečemu što se zove suvremeni svijet, jer svaki je čovjek u povijesti živio u vlastitom suvremenom trenutku, u modernome svijetu svoga vremena. Problem je to što nikad ne znamo što donosi budućnost, a to nam izaziva egzistencijalni strah. S druge strane, u tome i jest stvar, to i daje smisao našim životima, jer – kakvog bi život imao smisla kad bismo sve unaprijed znali? Nemamo budućnost ali ona će se svejedno dogoditi, i to je osnova našeg postojanja.

Muči li to švicarske književnike? Čime se bave suvremeni pisci u zemlji koja je iznjedrila Hermana Hessea, Friedricha Durrenmatta, Maxa Frischa? Zanimaju li ih teme koje tište ostatak Europe: migracije, jačanje desničarskog populizma? Zanimaju li ih pitanja identiteta, individualne ili političke odgovornosti, morala?

Ima puno suvremenih švicarskih pisaca koji bi vam mogli dati jako dobar odgovor na ta pitanja, ali ne i ja. Prvo, gotovo da i ne čitam druge suvremene švicarske pisce. Naravno da sam i ja svoje pretke pronašao unutar švicarskoga kanona i, naravno, postoje pisci koje volim, kao što je Friedrich Glauser. Ali ja nisam osoba koja može odgovoriti na takvu vrstu pitanja jer, kao što ste možda primijetili, ja sam kao umjetnik u velikoj mjeri fenomen za sebe. Jasno, znam tko su moji kolege i znam što rade; susrećemo se na festivalima i zajedničkim čitanjima. Znam što se događa, ali ništa od toga ne čitam jer me jednostavno ništa baš previše ne privlači. Ali to vam sada ne govorim iz pozicije pisca; ne bih htio da netko pomisli da sam šupak kojega ne zanima vlastita književna scena. Govorim vam to vrlo osobno. Volim čitati Ovidijeve Metamorfoze. Što mogu kad me na isti način ne privlači nečiji prošlogodišnji roman? Ja volim ono što je napisano davno, i volim duhovnu literaturu, a u konačnici, obožavam krimiće. Nisam čak siguran ni da bih sam sebe čitao kao čitatelj. Možda bih bio totalno skeptičan prema sebi, kao što sam sada prema drugima.

Nisam našla niti jedan prijevod vaših knjiga, kako to?

To je zato što sam dugo vremena iz principa odbijao prijevode. Kad netko dolazi iz bogate zemlje kao što je Švicarska, ako taj želi biti prevođen – bit će. Ali ja sam se pitao, tko sam ja; zašto bi itko želio čitati prijevode onoga što ja pišem? Činilo mi se da sam previše beznačajan, da to ne bi imalo smisla. A i bio sam uvjeren da moja književnost ne bi funkcionirala na drugim jezicima, da je nitko ne bi razumio. Ali onda sam otputovao u Indiju i shvatio da sam u krivu, da tim ljudima uopće nisam ni neobičan ni stran, da oni čak možda i bolje razumiju moje priče nego Švicarci, koji su vječito opterećeni pitanjima poput – tko je ovaj lik? Zašto bismo ga slušali? Je li on stvarno pisac ili samo blebeće? Ima li on stvarnu vrijednost? Promijenilo me to iskustvo pripovijedanja ljudima koji možda nisu svi ni pismeni, a kojima je priča – priča, i oni je slušaju ako im je zanimljiva. Tako da sam promijenio mišljenje i pristao na prijevode. Upravo sam na festivalu predstavio svoju knjigu koja se zove – kako drugačije nego – "super light"?! Pogledajte ju samo, izgleda kao ništa, ali može govoriti! Ta je knjiga zapravo došla najbliže mojoj ideji što želim raditi sa svojom književnošću – naravno da pišem knjige, jer sam pisac, ali ono što je u temeljima moje ideje kao umjetnika jest ponuditi vam štivo koje ćete pročitati u 45 minuta pijuckajući konjak, a koje će u vama ostaviti trajan otisak slika i osjećaja pjesama. Bio bih najsretniji kad bi se moja umjetnost trajno upisala u vašu dušu. Eto, kad je riječ o mojem konceptu umjetnosti i njezinoj efemernoj kvaliteti, ova je knjižica utjelovljenje mojeg ideala.

Tko je vaša publika, za koga stvarate?

To su dva različita pitanja. Jedno se odnosi na to tko reagira na ono što ja radim a drugo je tko su ljudi kojima je namijenjeno. Mislim da je najjednostavniji odgovor na to pitanje taj da je namijenjeno ljudima koji žele biti dotaknuti, koje čini sretnima kada se događa nešto neočekivano, koji su otvoreni prema novim iskustvima. Iako svi već unaprijed znaju da su sastojci koje koristim jako stari – nema u tome ničega specijalno novog: malo udaram po bubnju, koristim glas, imam određeni stil pjevanja. Ali pretpostavljam da je način na koji to činim sada i ovdje jedno sasvim originalno iskustvo, nešto što čovjeka iznenadi, i namijenjeno je ljudima okrenutima prema budućnosti, koji su spremni prihvatiti nekakvu drugačiju sliku, koji vole koristiti svoju maštu, iako, naravno da je u osnovi namijenjeno apsolutno svima. Možda to, doduše, ne vrijedi kad je riječ o mojim dužim knjigama, jer pretpostavljam da za to ipak morate imati sklonost prema određenoj vrsti konstrukcije i intelektualnog razvoja jezika, ali "super light" je nešto što mogu izvoditi bilo gdje, nasred ulice, i ljudi će reagirati.

Švicarska je tradicionalno neutralna europska zemlja. Kako Švicarci gledaju na to što se trenutno događa u Ukrajini? Zanima li ih uopće što se događa na marginama Europe?

Švicarce je isprva strašno uplašilo kad su shvatili da još uvijek postoje ratovi koji ih se mogu ticati. Invazija na Ukrajinu podsjetila ih je da rat nije nešto što se događa samo negdje jako daleko od nas i naše definicije kulture. Švicarci su pokazali veliku solidarnost prema ukrajinskim izbjeglicama, mnogi su primili ukrajinske izbjeglice u svoje domove, ljudi nastoje pomoći na različite načine, ali to je nešto što vidim da se događa svugdje – morali biste doista biti okrutni da ne reagirate solidarno. Ali kad me pitate za političku ideju neutralnosti, događa se potpuno isto kao i s klimatskim promjenama – mi naprosto nismo spremni odreći se ni najmanjeg dijela svojeg luksuza jer mislimo da ga zaslužujemo, da smo se naradili za njega. Ali to ne može biti istina, jer koje god bogatstvo stvarali, ono što uzimate sebi morate oduzeti nekom drugom. Ne postoji beskonačna količina materije u svemiru. Kao što znamo, energija je u svemiru konzistentna, nema je ni više ni manje, znači – ono što ja uzmem sebi, to onda vi nemate. Vrlo jednostavno. I tu ta naša neutralnost stupa na snagu, iza nje se skrivamo kako bismo opravdali ono što je u osnovi naša isključiva orijentiranost na profit. Dat ću vam jedan primjer. Jedna je nordijska zemlja željela izvesti vojnu opremu švicarske proizvodnje – mislim da je bila riječ o transportnim vozilima – kao pomoć ukrajinskoj vojsci. Međutim, Švicarska je to zabranila, jer u ugovoru jasno stoji da je zabranjena prodaja vojne opreme švicarske proizvodnje trećim stranama. To smo učinili kako bismo zadržali neutralnu poziciju, jer da smo pristali, automatski bi se našli u situaciji da stajemo na stranu Ukrajine. Uporno nastojimo održati ekvilibrij između naše slike sebe kao jako solidarnog naroda, dok s druge strane samo gledamo gdje ostvariti profit. Mislim da je to mračna strana Švicarske, koja je jedna ekstremno na profit orijentirana zemlja i koja nema nikakvih skrupula niti vidi išta sporno u tome da sebe prikazuje kao jednu neutralnu, diplomatski mudru zemlju čije su ruke čiste, dok s druge strane skače na svaku priliku čim nanjuši profit.

Jesu li Švicarci kao narod općenito empatični?

Što ste bogatiji, to ste izoliraniji i automatski gubite sposobnost istinske empatije. Empatija se rađa u okolnostima međusobne ovisnosti, kada znate da ovisite o drugima i da drugi ovise o vama. Što ste bogatiji, to više možete nijekati činjenicu da ovisite o drugima, a to počinje vrlo jednostavno, dovoljno je da svatko od nas ima vrt. Ja imam svoj vrt a vi imate svoj i između nas je ograda i mene se ne tiče što se događa s vaše strane vrta. Kad bismo imali kuće spojene samo jednim tankim papirnatim zidom, itekako bi nas se ticalo što se događa s druge strane, ali vrt nam omogućava luksuz da nas se ne mora ticati. Tako da bogatstvo nažalost dokida empatiju. No, to ne znači da smo neempatičan i okrutan narod. Svaki je čovjek u osnovi ipak samo – čovjek, ljudsko biće; nitko nije imun na tuđu patnju i u tome Švicarci nisu nikakva iznimka. Ali, kao što sam već rekao, druga je priča kad govorimo o političkoj ideji neutralnosti i našoj nepokolebljivoj želji da zaštitimo i zadržimo svoje bogatstvo.

Ipak, vi ste iznimno duhovna osoba. Kako to?

U mojem filozofskom svijetu dva su velika imena, Zhuang Zhou i Émil Cioran. Oni pripadaju nekoj mojoj filozofskoj perspektivi duhovnosti, jer vjerujem u ideju remanifestacije, reinkarnacije. Drugim riječima, vjerujem da se, dokle god ne učite, stalno morate vraćati. Zato ja nastojim biti brz u tom ciklusu. Ne mislim da je ovdje toliko genijalno da bih se želio zauvijek zadržati na ovom planetu; želim brzo proći kroz ovaj život i što prije dosegnuti nirvanu a da se pritom ne ubijem – nisam samoubojica, samo želim biti brz. Ali da biste bili brzi, morate razviti svoju dušu, jer da biste izbjegli povratak na ovaj svijet u nekoj sljedećoj inkarnaciji, morate istražiti svoju dušu i dosegnuti točku u kojoj možete konačno napustiti konzistentnost svojega tijela i ostaviti ono što se zove ego. Ja radim na tome i mislim da je to u temeljima moje duhovnosti.

Čini mi se da ste isto tako i prilično duhoviti – jednom ste prilikom knjige usporedili s konzerviranom hranom: rekli ste nešto kao da su knjige konzerve s konkretnim sadržajem koji zapravo istinski ne diše. Znači li to da knjizi zamjerate hermetičnost?

Ma kakvi! Kao što ćemo možda u bliskoj budućnosti otkriti, konzervirana je hrana nešto vrlo korisno – možete je nosati okolo i dugo čuvati, a jesti se mora. Na isti način, knjiga je poput kutije u kojoj skladištimo podatke za kasnije. U međuvremenu, međutim, nemojmo zaboraviti da jezik primarno treba izgovarati, da on nije nastao kao konstrukcija, već je izvorno proizašao iz zvuka. Pisanje je transkripcija jezika. Riječi su namijenjene da budu izgovarane i da ih se čuje. Nemojte me krivo shvatiti, ne tvrdim da je knjiga nešto sekundarno ili nevažno, već da je ona samo jedna forma jezika. Ja sam tu da podsjetim da ne smijemo zaboraviti da su riječi namijenjene da budu izgovorene, jer jezik nije samo riječ, već i artikulacija, disanje. Ako ne možete disati, ne možete ni govoriti. Osim toga, riječi imaju zvuk, a to je isto važno. U konačnici, ma koliko mi pisali ili slali sms poruka ljudima na drugom kraju svijeta, stvarnost se događa samo u živoj interakciji s drugim ljudima. To je naša determinacija kao tjelesnih bića, to je dio našeg postojanja, mi se moramo susretati, barem dok ne razvijemo telepatske sposobnosti. A kada dođemo do te razine, bit će svejedno.