Navečer, noću, održavale su se duge, pijane, anonimne zabave na kojima je Paul gubio prijatelje u gomili, namjerno ih gubio, jer su svi slinili nad njim i njegovim plivačkim torzom i dugim trepavicama. Noći u kojima su mu ljudi tutkali čaše pune bistrih ili magličastih tekućina koje su ga ponekad uranjale u neobičnu sporost u kojoj je sve teklo kao pod vodom i gdje pokreti nikada nisu bili posve privedeni kraju, nego su jedva dosezali devet desetina puta. Noći na krovovima ili u podrumima ili u vilama ili napuštenim stanicama metroa. Noći pune dima. Noći u kojima je gubio iz vida svoje prijatelje, pa ih potom ponovo pronalazio, mada to ponekad nisu bili oni, već samo njegovo lice, njegov vlastiti odraz uhvaćen ovdje ili ondje. Noći u kojima su ga drugi nastojali uzalud uvući u krevet. Noći u kojima je bio opsjednut seksom jer u to je vrijeme Paul bio pod prokletstvom ili čarolijom, jednostavno se nije mogao riješiti svoje nevinosti, svaki put, djevojka bi nestala ili on otišao ili se netko pojavio ili su morali otići; ali još čudnije, čak i kada se seksao i, kako god definirali taj čin, bilo kao običan ili pornografski ili legalan ili ništa od navedenog, čak i kada je umetnuo svoje genitalije u nečije tuđe, čak i kada bi svršio s nekontroliranim drhtajem i djelo je konačno počinjeno, pomislio je, konačno! – sutradan ili nekoliko dana kasnije, bilo je kao da se ništa nije dogodilo. Opet je bio djevica i pomiren s time.

Isječak je ovo iz knjige "Kako noć promiče" francuske književnice Jakute Alikavazović, dobitnice prestižne književne nagrade Goncourt, autorice četiri romana i jednog također nagrađenog eseja, redovite kolumnistice dnevnog lista Libération, profesorice engleske književnosti na pariškoj Sorbonnei. Alikavazović (1979.), koja je bosanskog i crnogorskog porijekla – majka joj je pjesnikinja iz Čajniča a otac nesvršeni student arhitekture iz Pljevalja, "estetski emigrant" iz bivše Jugoslavije koji je u Parizu, još tamo negdje početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, pronašao novi život – jedna je od izuzetno zanimljivih gostiju koji su se ove godine prvi puta predstavili hrvatskoj publici u sklopu Festivala europske kratke priče čije se 21. izdanje održalo u Zagrebu i Zadru od 5. do 10. lipnja.

Alikavazović je Goncourta dobila za debitantski roman "Corps volatils" (2007.). Njezina sljedeća dva romana, "Le Londres-Luxor" (2010.) i "La Blonde et Le Bunker" (2012.) osvojili su nagrade u Francuskoj i Italiji, a esej "Comme un Ciel en Nous" ovjenčan je nagradom Prix Medicis Essai 2021. Na festivalu je čitala iz svojeg romana "L’Avancee de la Nuit" (Kako noć promiče, 2017.) – dovoljno je pročitati jedan isječak iz ove knjige da bude posve jasno zašto je kritičar Le Figaroa zaključio kako je riječ o autorici koja "zaslužuje tretman nacionalnog fenomena suvremene francuske književnosti".

Između festivalskih čitanja, druženja s drugim autorima i zagrebačkom i zadarskom publikom, prije nego što će iz Zagreba otputovati u Sarajevo kako bi svojeg trogodišnjeg sina u pratnji supruga napokon predstavila bosanskoj rodbini, u prekrasnom ambijentu hotela Canopy by Hilton razgovaramo o pisanju, književnosti, jeziku i, naravno, identitetu kao književnom alatu – ili bolje – književnosti kao poluzi identiteta.

Širu ste prepoznatljivost stekli romanom "Corps volatils" koji vam je donio prestižnu Goncourtovu nagradu za najbolji romaneskni prvijenac. Moram primijetiti da imate izrazito ne-francusko ime i prezime. Znači li ovo priznanje nepoznatom književnom imenu koje prosječnome Francuzu vjerojatno zvuči prilično strano da je Francuska država ostvarila polifoni ideal u kojemu imena više nisu važna – ono što je važno je književnost sama?

Moram reći da, i kao autorica i kao čitateljica, oduvijek uistinu vjerujem da je doista jedino književnost bitna. Znam da bi se o tome vjerojatno moglo štošta reći, no to je jedini vrijednosni sustav koji mi istinski omogućuje da se bavim pisanjem. No, voljela bih da je za mene bilo tako! U stvarnosti, priznanju je ipak trebalo neko vrijeme da stigne. Nakon što je moj roman dobio Goncourta za najbolji romaneskni prvijenac, čula sam da se šuška da ja u stvari ne postojim, odnosno, da ime koje zvuči tako nečuveno strano naprosto mora biti pseudonim. Bili su to izolirani šapati, no doprli su i do mene. Bilo mi je to donekle zabavno ali istodobno i zbunjujuće, no naposljetku je ta anegdota poslužila kao osnova za moj sljedeći roman! Naravno, bila sam posve svjesna da se odlukom da zadržim svoje pravo ime na neki način odmičem od francuske tradicije čija je povijest umjetnosti puna ljudi koji su – kako bi preživjeli ili uspjeli, ili oboje – uzimali imena koja zvuče francuski. Ali ja sam bila ponosna i samouvjerena, a vjerojatno i pomalo naivna, i mislila sam da tako nešto u 21. stoljeću više nije potrebno. Nadam se da sam time pridonijela tom polifonom idealu koji spominjete i koji osobno smatram izuzetno važnim. Dapače, sama činjenica da me nikada nitko, niti jedan nakladnik, nije tražio da promijenim ime, niti je to na bilo koji i najsuptilniji način pokušao sugerirati, govori da ima mjesta optimizmu, jer samo 50 godina ranije tako nešto nije bilo zamislivo. Tako da se ja nadam da sam time otvorila, odnosno, produžila put koji su drugi prethodno otvorili za mene. Na taj se način proširuju obzori i otvaraju vrata, i tako jedino promjene i nastaju – potrebno je ipak da prođe nekoliko generacija. U svakom slučaju, pitanje asimilacije je komplicirano pitanje i jednako tako kompliciran pojam.

Je li popularnost promijenila vaš odnos prema vlastitim knjigama, prema onome što pišete? Koliko to kakvi ste vi u svakodnevnom životu ima veze s vašim knjigama?

Do sada se nekako uvijek događalo da moje knjige proizlaze jedne iz drugih; kao da uvijek nešto izađe iz jedne knjige ili iz njezine recepcije, što povuče drugu, sljedeću. Naravno, određeni stupanj uspjeha omogućio mi je da si uzmem više vremena za pisanje. Postala sam vrlo spora autorica – sporost je možda jedini istinski luksuz koji si mogu priuštiti. A kad je riječ o odnosu umjetnosti i života, recimo samo da kad mi čitatelji nakon što me upoznaju kažu da iz mojih knjiga "prepoznaju moj glas", ja to shvaćam kao kompliment – taj dojam prepoznavanja, bliskosti, stvaranje identifikacijskih niti između riječi na papiru i osobe od krvi i mesa, to je jedino pravo priznanje umjetničkoga postignuća. Jer "glas" je zanat. Kao i, stoga, bliskost.

Kaže se "ono si što govoriš" – svoje živote živimo kroz jezik, jezik je često jedan od ključnih identitetskih identifikatora. Ali identitet je složeno pitanje, kao što je to i jezik. Pripadate drugoj generaciji emigranata. U kolikoj vas je mjeri odredila ta dvojnost u kojoj živite? Uspoređuju vas s Borisom Vianom i Virginiom Woolf, kritika vas neupitno svrstava u francusku književnu tradiciju. Kako biste opisali sami sebe?

Moja prva ambicija kao mlade spisateljice, prije nego što sam objavila prvu knjigu, bila je, kao što bi rekli Francuzi, postati veliki francuski pisac, i to pisac u smislu Flauberta ili Maupassanta, u smislu svega onoga što predstavljaju svi ti muškarci, buržuji, mrtvi ako ne već stoljećima onda svakako godinama. Sa mnom je, međutim, situacija naravno drugačija, pogotovo jer sam multikulturalna i što imam to prilično karakteristično porijeklo, koje ne bih baš rekla da me izdvaja u francuskoj književnosti, ali mi svakako daje određenu partikularnost. Mislim da je taj bilingvizam, taj multikulturalizam nešto središnje, partikularno za moju književnost i moju ličnost: dvije kulture, kojima sam onda ja sama dodala engleski jezik – čak sam neko vrijeme živjela u Velikoj Britaniji i u SAD-u. U svakom od ta tri jezika imam različitu osobnost i drugačiji smisao za humor. Vjerujem da bi isto mogao reći svatko tko je odrastao u višejezičnome okruženju.

Ipak, pišete isključivo na francuskom. Zašto? Mislite li da bi različiti jezici značili i različitu vrstu književnosti koju pišete? Što vaše pisanje govori o tome tko ste?

Pišem uglavnom na francuskome – u tom sam jeziku odrasla i to mi dolazi prirodno, ali pisala sam i na engleskom dok sam tamo živjela. U engleskom sam, da tako kažem, svoja vlastita kreacija, tu sam samu sebe izmislila. U svojem sam materinjem jeziku, pak, zauvijek dijete svoje majke, sramežljiva djevojčica. Mislim da je ta tripartitnost, ta tri jezika, tri kulture, da je to centralan i vjerojatno i najzanimljiviji aspekt moje književnosti, taj jedan element nepoznatog, stranog, nečeg što se uvuče u ono svakodnevno koje zovemo realnost. To vjerojatno dolazi iz ravnoteže što sam ju dugo tražila i osobno i lično, i koju mislim da sam sada našla. Pretpostavljam da bih svoje pisanje mogla opisati kao jedan oblik onoga što Nijemci nazivaju 'unheimlichkeit': realnost koja odjednom postane začudna, malo prepadne ili prestravi. Sve izgleda normalno i onda se odjednom javi neki osjećaj da nešto nije baš kako treba, da nešto nije baš tako tiho ili obično kao što izgleda. U stilskom smislu, rečenica je dugačka, pomalo hipnotična, traži samu sebe, traži značenja i nastoji zanijeti čitatelja. Da, to bi mogla biti moja poetika, ta želja da rečenica zanese.

Iako ste rođeni i odrasli u Francuskoj, napisali ste roman o dislociranosti i traumi rata u bivšoj Jugoslaviji, "Kako noć promiče". Znači li to da taj rat niste doživjeli kao nečiji tuđi rat? Na koji vas je način taj rat obilježio i promijenio vaš svijet? Utječe li i na vas, kao što se to događa s junacima vaših romana, u jednakoj mjeri ono što znate koliko i ono što ne znate?

Naravno da me taj rat obilježio. Rod je rod, bez obzira gdje ste rođeni – to je neuljepšana istina. Meni ta moja obiteljska priča omogućuje da vidim stvari na način kako ih vjerojatno ne bi vidio netko tko nije bio blizak raspadu Jugoslavije. U tom romanu imamo dva središnja lika, mladića Paula i djevojku Ameliju. On je iz skromne sredine, otac mu je emigrant, od onog tipa emigracije kakav se dosta sreće u Francuskoj, a to su ljudi koji zbog osobnih ili političkih razloga i trauma ne želi svojem djetetu prenijeti ništa od te "prve" kulture. Tako da je taj mladić ustvari pomalo bez korijena, kao da plovi, pluta kroz život. Amelija pak ima sasvim drugu biografiju, drugačiju obiteljsku povijest, njena je majka pjesnikinja nestala u Sarajevu tokom rata. No, “Kako noć promiče” nije u tolikoj mjeri roman o raspadu bivše Jugoslavije i ratu, koliko o “leptirovu učinku” rata – o tome kako udaljeni rat odzvanja kroz prostor i vrijeme te utječe čak i na ljude koji su naizgled na sigurnome; o sekundarnim traumama koje su zatekle i osobe koje nisu izravne žrtve rata, borbi. Istodobno, taj je roman na neki način i ljubavna priča i, isto tako, to je i priča o duhovima. Neupitno je to i roman o šutnjama. A zbog čega noć kao metafora? Jer ona jest mračna ali s druge strane ima u njoj i nešto oslobađajuće, nešto zanosno; jer noć je vrijeme kada se brige mogu zaboraviti – čak se i identitet može zaboraviti. U Francuskoj ima jedan izraz, "po noći, sve su mačke sive" – dakle, u mraku se toliko ne vide ni klasne razlike, ni moralne, sve je pomalo neodređeno.

U toj knjizi, lik pjesnikinje iz Sarajeva opterećen je osjećajem nužnosti da transformira rat u poeziju. Je li moguće transformirati traumu u književnost?

Pjesnikinja misli da će, pronađe li “prave riječi”, rat biti viđen kao ono što on doista jest, i da će stoga morati prestati. Kada shvati da svi već dobro znaju što je rat, koliko je brutalan i bestidan, i da se on svejedno i dalje nastavlja, ona gubi vjeru u poeziju, i u samu sebe. Umjetnici moraju vjerovati u to da njihova umjetnost može promijeniti svijet. Mislim da je to ključan aspekt stvaranja – vjerovanje da umjetnost posjeduje određenu moć. Mogli bismo, naravno, reći da je to naivno. Ali je isto tako i posve istinito.

I vaša je majka, prije nego se odlučila posve posvetiti majčinstvu i prije emigracije, bila bosanska pjesnikinja. Koliko se u pisanju oslanjate na autobiografsko? Što vam to omogućuje? Kako odlučujete kako oblikovati svoje narative?

"Kako noć promiče" je poluautobiografska spekulativna fikcija, može se reći gotovo "spekulativna biografija" – tko bi bila moja majka da se bila odlučila vratiti u Sarajevo? Ali rekla bih da sam se u posljednje dvije svoje knjige počela otvorenije oslanjati na autobiografiju. Možda zato što sam osvijestila u kolikoj je mjeri "neizravna" autobiografičnost oblikovala moje ranije knjige - moja je fikcija imala korijene u stvarnim činjenicama, ali ja tada nisam nužno toga bila svjesna. Naravno, u spisateljskom se procesu materijal transformira, ponekad i do neprepoznatljivosti, ali sjeme činjenica – da ne kažem “grubih činjenica” – je tu. Sada to prepoznajem na način na koji to nisam mogla vidjeti u svojim dvadesetima.

Kritika u vašim knjigama zamjećuje utjecaje Hitchcocka, a vi svoju sklonost prema "estetici nestanka" objašnjavate egzilom. Sami sebe opisali ste kao autoricu koja se bavi "popunjavanjem hladnih prostora", prazninom neizgovorenog, koja voli likove i zaplete koji u sebi nose tajne. Što vas intrigira u tajnama, neizgovorenome, tišinama? Što mislite da ćete tamo naći?

Iskreno, i istinski, nemam pojma. Pisanje je poput ulaska u napuštenu kuću. Neki ti instinkt govori da uđeš. Da se uspneš stepenicama. I imaš dobar razlog vjerovati da ćeš tamo nešto doista i pronaći, ali tek se u samom procesu pisanja nešto stvarno pojavljuje. Ili ne.

Na samom početku pandemije, u ožujku 2020., proveli ste noć u Muzeju Louvre, o čemu ste napisali nagrađeni esej "Poput neba u nama". Riječ je o svojevrsnom hommageu vašem ocu i vremenu kad je, kao mlad student-emigrant, pronašao utočište u tome muzeju. Zanimljiv mi je taj koncept umjetnosti koja daje kontekst, služi kao modus za preživljavanje, "da čovjek ostane čovjekom".

Smiješno mi je kad čujem "umjetnost će nas spasiti", jer nisam baš sigurna da nas umjetnost na taj način može spasiti, ne na taj pomalo naivan i klišeizirani način. S druge strane, u životu mog oca doista je i bilo tako, njega doista jest spasila umjetnost, ali u jednom malo kompleksnijem smislu. Prvo, zato što je on u Louvreu našao nešto što ga je doista fasciniralo i zanijelo na način kao što ga nikad ništa do tada nije zanimalo. Kao student – strani student bez novčića u džepu – odlazio bi tamo prati zube nakon što je čitavu noć tulumario! Isto tako, čini mi se da mu je Louvre bio ponudio dobrodošlicu kakvu mu Pariz, ili Francuska, nije nužno bila dala; spasio ga je na neki način francuskoga društva u ono vrijeme, početkom sedamdesetih, kada je u Francuskoj, pogotovo iz ovih naših krajeva, emigracija bila isključivo politička ili ekonomska. Moj je otac izmislio treću kategoriju, samo za sebe, a to je umjetnička ili nazovimo estetska emigracija. On je konfigurirao posebnu sociološku kategoriju za sebe, a to znači i za mene, jer je to meni dalo velik prostor slobode u učenju, razvoju, u načinu na koji se nikada nisam osjećala ni na koji način ograničenom. Možda zato i ja muzeje doživljavam kao neku vrstu skloništa, utočišta.

Budući da se bavite i novinarstvom, odnosno, pišete redovitu novinsku kolumnu u kojoj komentirate aktualne događaje, zanima me kako komentirate situaciju u kojoj se nalazimo, jesmo li mogli očekivati ovu stvarnost koja nas je zadesila, naslutiti aktualne krize iz ranijih problema koji su nas mučili – val izbjeglica, rast desničarskog populizma, pa onda pandemija i rat u Ukrajini?

Pa stručnjaci neke stvari i jesu anticipirali! Nije pitanje jesmo li mnoge stvari mogli očekivati nego je problem što opću populaciju često uglavnom ne zanima ništa što je se izravno ne tiče. Polazim pritom od sebe – dobro se sjećam, kad smo u siječnju 2020. svi na Zapadu počeli razgovor o koroni, rekla sam da ja u to uopće ne vjerujem i da nikakve pandemije neće biti. Tako da, oni kojima je posao baviti se tim pitanjima sigurno mogu mnogo toga predvidjeti – i jesu predvidjeli – ali drugo je pitanje hoćemo li ih mi svi ostali čuti.

Nedavno je Emmanuel Macron po drugi puta izabran za francuskog predsjednika. Znači li to da je tijekom prvog mandata ispunio očekivanja francuske javnosti?

Oba je puta pobijedio protiv kandidata krajnje desnice, što je svakako imalo neke veze i s njegovom pobjedom i s njegovim reizborom – bio je to u jednakoj mjeri “glas protiv”, znak odbijanja, koliko i potvrda. Mislim da u svom životu nisam vidjela toliku količinu nepovjerenja i bijesa opće populacije usmjerene prema jednome predsjedniku.

Francusku kulturnu, društvenu i političku povijest čine veliki filozofi, pisci, intelektualci, mislioci. Međutim, populistički žar, žar teorija zavjere, antivakserski žar (…)posljednjih nekoliko godina kao da pokazuju da "internetski intelektualci" sve više preplavljuju stručnjake "idejama koje oblikuju ideje"…

Internet, ipak, nije svijet. Iako, činjenica je da je u Francuskoj, kao i u drugim zapadnim državama, sve manje i manje povjerenja u institucije, svaki je čovjek potencijalno sve više i više izoliran, slabi povjerenje u znanost, zamračenje je na dohvat ruke. Ne znam koliko je sve to samo francuski a koliko međunarodni, globalni problem, niti koliko je to reprezentativno za društvo u cjelini, ali to je nešto što se definitivno primjećuje, što ja vidim, o čemu pišem i što uvodim u svoju fikciju.

Je li moguće da se naš svijet zaista zauvijek stubokom promijenio, hoćemo li nešto naučiti iz ovoga? Jesu li ljudi sposobni išta naučiti?

U Francuskoj se nakon prvog lockdowna rodila jedna velika nada u nekakav novi svijet, "svijet nakon epidemije"; očekivalo se da će ona posredovati promjene u načinu života, rada, prave – ekološke, društvene – promjene. Međutim, koliko se za sada može vidjeti, stvari su se već pomalo počele vraćati na staro. Tako da zapravo ne znam odgovoriti na to pitanje. Mada, možda je ipak malo prerano za zaključke.